Fermentacija i civilizacija su neodvojivi. – John Ciardi, američki pjesnik (1916.-1986.)
Žeđ je smrtonosnija od gladi. Bez hrane možete nekoliko tjedana, a bez tekućine ne više od nekoliko dana. Pivo je još uvijek tekućina i može se gotovo bez šale reći da je mnogim muškarcima važnije (ili bar jednako važno) od vode. Toliko je česta pojava da ne razmišljamo o tome kako smo do te dragocjene tekućine uopće došli. Je li pivo netko izmislio ili smo do njega, kao i do većine važnih „izuma“, došli slučajno?
Danas znamo da pivo nije nitko izmislio, ono je otkriveno. Sigurno je da je pivo nastalo usporedno sa nastankom prvih gradova i napuštanjem lovačko-sakupljačkog načina života prije cca 12.000 godina. Geneza se dogodila u području plodnog polumjeseca, između Eufrata i Tigrisa, u kolijevci civilizacije – Mezopotamiji.
Kako se žitarice nisu mogle jesti sirove, uglavnom su se gnječile i kuhale u raznim juhama i kašama. Isprva su korištene samo za jelo, ali su dobile na važnosti kada je homo sapiens otkrio dvije važne činjenice o žitaricama. Prvo, natopljeno zrnje koje počne klijati dobiva slatki okus (škrob iz žitarica pretvara se u maltozu ili slad). Drugo, kada bi to proklijalo zrnje bilo natopljeno nekoliko dana počelo bi se pjeniti i biti blago opojno (kvaščeve gljivice iz zraka pretvaraju šećer u kaši u alkohol). Kada je čovjek popio tu slatku pjenastu tekućinu, vidi vraga, odjednom je svijet izgledao ljepše!
Pivo, po svemu sudeći, nije bilo prvo alkoholno piće koje je čovjek probao, jer ga se moglo probati kroz slučajnu voćnu fermentaciju (primitivno vino) ili pak fermentirani med (medovina). U to vrijeme pivo još nije sadržavalo hmelj, koji je uveden tek tokom srednjeg vijeka. Novootkriveno pivo imalo je jednu prednost pred ostalim fermentiranim proizvodima −moglo se dobro skladištiti jer nije tako brzo propadalo. Kroz pokušaj i pogrešku zlatna tekućina je postajala sve bolja i ljudi su polako razvijali različite varijacije. Tako u egipatskim zapisima (3.000 g. pr. Kr.) imamo različite epitete pripisane različitim pivskim proizvodima kao što su „lijepo i odlično“, „božanstveno“, „razveseljavajuće“, „odlično uz jelo“, „bogato“, „žuja je zakon“…
Pivo je imalo još jednu prednost − zbog toga što je bilo prokuhano i sadržavalo alkohol moglo je stajati i nije izazivalo probavne tegobe koje je voda povremeno izazivala. Zbog tih svojstava više ljudi je moglo piti iz iste posude što je djelovalo zbližavajuće na ljude (ne samo zbog sposobnosti da omami osobu i promijeni stanje uma) te je pivo postalo kulturno i vjersko dobro. Koristilo se u poljoprivrednim obredima plodnosti, sahranama Sumerana i Egipćana. Primjerice, faraoni su dobivali vrčeve piva za svoje posljednje počivalište, dok je kod Sumerana postalo sredstvo i mjera plaćanja poreza.
Radna snaga Sumera dobivala je 1 silu (1 litru) piva na dan, mlađi službenici 2 sile, dvorske dame 3 sile, najviši dužnosnici 5 sila. Zamislite koliko se piva ispijalo i koliko ga se moralo proizoditi kad je Sumerska država na svom vrhuncu zapošljavala čak 300.000 ljudi! Za ondašnje pojmove, radilo se o enormnoj proizvodnji. Zanimljivo je da je radnička nadnica na egipatskim piramidama bila 3 do 4 štruce kruha i 3 do 4 litre piva. Usporedbe radi, u današnjim razmjerima je to oko 90 kn, ako uzmemo prosječne cijene kruha i običnog piva iz dućana. Pivo je bilo (i ostalo) toliko bitno u društvu da su se ljudi pozdravljali sa „kruh i pivo“ te se taj izraz koristio kad se govorilo o gozbi ili hrani općenito.
Kad vas netko od prijatelja pozove na pivo i prilikom susreta vas pozdravi s: „Ej stari“, vi slobodno odgovorite: „Kruh i pivo!“ i osmijehnite se, znajući kakva bogata povijest stoji iza čaše tog hladnog tekućeg zlata. Svaki put kad oljuštite i četvrto pivo, sjetite se da ste popili dnevnu plaću jednog mladog dužnosnika na sumerskom dvoru.
„Kruh i pivo“ od redakcije ManCave-a! 🙂
Izvor: Povijest svijeta u 6 čaša, Tom Standage, New York, 2005. str. 9-38
Foto: www.tabletop-dispensers.com, pexels.com
