Moderna kovačnica iz Splita: kako je mladi pomorac razvio ljubav prema čeliku i vatri

kovač Ivan Dadić

Noževi, bodeži, a uskoro i mačevi! Ivan Dadić opisuje svoj mistični svijet kućne kovačnice iz koje izlaze zanatska remek-djela.

Ivane, moraš priznati da ljudi najprije pomisle na srednji vijek kad čuju za kovače. Zašto misliš da je taj zanat potrebno njegovati i u 21. stoljeću?

Iz više kutova se može odgovoriti na to pitanje. Prvi i najjednostavniji razlog je što postoje stvari koje nitko drugi osim kovača ne može napraviti. I uz najbolju tehnologiju neke su stvari nedostižne strojnoj obradi ili su pak neisplative. Stoga, potrebna je osoba koja oblikuje metal čekićem − pa bio to čekić od pola kilograma ili onaj od pola tone.

Drugi razlog je svojevrsno očuvanje tradicije. Pri tome ne mislim da je čovjek poput živućeg eksponata, već da svojim zanatom nastavlja prijenos znanja. Dovoljno je da predaja preskoči jednu generaciju i mnogo se vrijednog znanja može izgubiti. U kovačkom zanatu treba čuvati vještine prijašnjih majstora te čovjek treba biti spreman to znanje prenijeti dalje.

Treći, možda za mene središnji razlog, je taj što kovanjem čovjek radom svojih ruku donosi ljepotu na svijet, oplemenjuje svoju okolinu te je na korist ljudima.

Kako si došao u prvi kontakt s kovanjem i što te navelo da razvijaš svoje umijeće?

Bilo je to jedne ljetne večeri prije petnaestak godina. U vrtu se spaljivalo staro granje i korov. Kada je vatra bila pri kraju, primijetio sam da je u njoj ostala jedna šipka. Izvadio sam je iz žerave i prvi put ugledao usijano željezo. Teško je opisati taj osjećaj, tu ljepotu užarenog metala u kontrastu s tamom noći. Zatim je otac rekao da donesem nakovanj, mali nakovanj od tračnice koji sam igrom slučaja nekoliko dana prije pronašao u garaži. I zajedno smo udarali taj užareni komadičak željeza odzvanjajući kroz noć

Sve to ostavilo je jako dubok dojam na mene i od tada sam krenuo u istraživanje kovačkih vještina. To je nekako prirodno išlo jer sam odrastao na viteškim legendama i Tolkienovim djelima te sam oduvijek bio fasciniran srednjovjekovnim oružjem i starom mitologijom. Polako sam skupljao alat, čitao knjige o kovanju, gledao druge kovače na YouTubeu te, naravno, vježbao i eksperimentirao. Sada to istraživanje polako donosi ploda i ono što sam dugo kontemplirao postepeno kujem u realnost.

Na što si najviše ponosan u svom kovačkom hobiju (ili zanatu), a što si tek zacrtao da želiš postići?

Sve što napravim mi je drago i ima vrijednost, ali kada pričamo o ponosu uvijek se sjetim jedne Tolkienove misli iz Silmarilliona: „Ne ljubi odviše djelo svojih ruku i zamisli svojega srca; sjeti se da jedina nada Noldora leži na Zapadu i dolazi s Mora.“ Bez da ulazim u dubine tog predivnog citata, kazat ću samo da se nastojim ne uznositi da sam nešto veliko postigao jer imam još toliko toga za naučiti, a i kovanje nije svrha samo sebi. Ako bih već trebao odabrati, onda mogu reći da sam zaista bio ponosan kada sam uspio napraviti svoj prvi damascus nož. Tada sam bio iznimno sretan i ponosan jer je to značilo da sam dosegao novu razinu u svom zanatu.

A planovi za budućnost su veliki. Vremenom ću proširiti radionicu i prijeći na veće projekte. Dugoročni mi je cilj kroz svoj rad utkati hrvatsku povijest te mitologiju i folklor prenijeti u kovane artefakte.

Što je po tvom mišljenju vrhunac kovačkog zanata i zašto? Jesu li to primjerice japanske katane za kojima toliki muškarci danas sline?

Tradicionalne katane starih majstora jedni su od najboljih mačeva koji su ikada napravljeni, ali naglašavam: jedni od! One su dobre u svojem rangu i za svoje svrhe, a za neke druge primjene su neupotrebljive. Ne postoji univerzalno savršeno oružje, već svako ima svoju svrhu i način uporabe. Stoga su te priče o nadmoći japanskih katana naspram europskih mačeva čista glupost. Niti je višeslojnost njihovih čelika jedinstvena, niti su one u usporedbi s europskim mačevima laganije. Za dublju analizu te teme ovdje nema mjesta.

Onomu koji želi pronaći najbolje primjere kovačkog zanata savjetujem da ne ide u egzotične krajeve, već da se osvrne oko sebe. Neka pogleda kovane ornamente gotičkih katedrala, neka pogleda Ulfberthove mačeve, oklope Maksimilijanske i Milanske škole ili dvoruki mač kelnskog nadbiskupa. Ma neka samo ode u naše europske muzeje i tu će pronaći najveća svjetska dostignuća ovog zanata.

Postoje li neki poznati majstori od kojih bi se dalo učiti?

Kao što rekoh, dovoljno je da prijenos znanja preskoči jednu generaciju i sve to znanje može biti izgubljeno. Kroz industrijalizaciju se mnogo znanja izgubilo i da nije bilo interneta, možda bi bilo i nepovratno izgubljeno. Kada sam tek počeo istraživati bilo je tek neznatno materijala dostupno, ali trenutno se u svijetu događa prava renesansa kovačkog zanata i mogućnosti učenja su veće no što su bile ikada prije. Majstora je mnogo, ali ja bih izdvojio trojicu od kojih crpim najviše inspiracije.

Prvi je David DelaGardelle, američki kovač i vlasnik kovačnice Cedarlore Forge. Mislim da nije pretjerano ako kažem da David radi najljepše mačeve i noževe na svijetu. Njegov rad je inspiriran anglo-nordijskom mitologijom i povijesti te Tolkienovim svijetom. Preporučujem njegov rad svim srcem, a ako tko zbilja želi duboko ući u tajne zanata, onda neka ga prati na Patreonu.

Zatim bih preporučio Neelsa Van Den Berga, južnoafričkog kovača i vlasnika Black Dragon Forgea. Fantastičan čovjek i majstor koji nesebično dijeli znanje o svim aspektima izrade noževa. Apsolutno ga preporučujem.

I za kraj, Philip Kerbs − švedski kovač i vlasnik kovačnice Lufolk. Genijalan umjetnik koji je uvijek spreman pomoći i podijeliti svoje znanje. Svakako ga pogledajte i pasite oči.

Je li kovanje financijski isplativo? Možeš li prodati neke svoje proizvode na međunarodnom tržištu?

Trenutno je ovo sve još uvijek na razini jednog ozbiljnog hobija, stoga nemam službeni obrt i sukladno tome ne mogu prodavati, ali sigurno da se može zaraditi. Ljudi sve više cijene ručni rad jer im je dosta tvorničkih replika koje su uvijek lošije kvalitete i k tome sasvim bezdušne. Mnogi žele proizvode po svojoj mjeri i po svojoj zamisli, a to im nijedna tvornička proizvodnja ne može pružiti. Tržište svakako postoji, no kod nas ljudi to tek počinju otkrivati, a vani je to zaista popularno. Jednom kada krenem u to, ne vjerujem da ću se ikada obogatiti, ali siguran sam da bih mogao dostojno živjeti.

Koji pozitivan efekt izvlačiš iz svog hobija? Odmara li te, je li to tvoje mjesto mira ili nešto sasvim drugo?

Lista pozitivnih stvari koje prate ovaj hobi jako je duga. Kovanje je mentalni i fizički trening, mjesto gdje se uči disciplina i dosljednost. Kroz njega se izražavam i pretačem svoje ideje u djelo. To je i jedan od razloga zašto se moja radiona zove Poema Incudis, to jest Poezija nakovnja. Čovjek može donositi poetiku stvarnosti i ljepotu postojanja pišući, oblikujući glinu, šivanjem, tesarenjem, pjevanjem, slikajući ili pak čekićem i nakovnjem kako to ja nastojim činiti. Kada god čovjek stvara svojim rukama, on utiskuje sebe u to djelo i na svojevrstan način mu udahnjuje dušu. Taj osjećaj kreacije daje mi iznimno zadovoljstvo. U tome pronalazim mir i svoju svrhu.

Što poručuješ ljudima koji bi se možda željeli baviti time ili nekim drugim ručnim radom?

Poručio bih im da je perfekcionizam veliki neprijatelj mnogim dobrim inicijativama koje se probude u nama. Imaju li želje okušati se u nečemu, onda neka ne čekaju savršen trenutak, nego nek’ se bace u to odmah danas. Ljudi su nekoć oskudnim alatom u zemljanim kućicama izrađivali najvrsnije mačeve na svijetu, a mi danas sa svom dostupnom tehnologijom i znanjem, tražimo opravdanja zašto ne možemo postaviti policu na zid.

Hoću reći, ako želiš izrezbariti drvenu žlicu, ne čekaj povoljan trenutak i savršeni alat, nego odmah uzmi neki najbliži nož, komad drveta i kreni. Ako želiš naučiti heklati, onda ne čekaj da nađeš savršenu vunu i igle, nego skoči do bake i orobi joj ormar; barem će se baka razveseliti i podučiti te. U svakom slučaju valja nekako krenuti, valja prestati tražiti opravdanja i još važnije − ne shvaćati se preuzetno. To je jako bitno jer time nestaje strah od neuspjeha. Da citiram Chestertona: „Sve što je vrijedno činjenja, vrijedno je i loših pokušaja.“

Tko je na nekoj razini vještine i želi brzo napredovati, tome preporučam da uči od ljudi koji se već time bave i koji imaju iskustva. Tako će uštedjeti puno vremena i živaca.

Ima puno boljih kovača od mene za podučavanje, ali zatreba li kome pomoć ili savjet, neka se slobodno javi!