Nakon holokausta u drugom svjetskom ratu cijeli je svijet ostao u šoku pitajući se kako je moguće da su se takve grozote dešavale u koncentracijskim logorima, kako je moguće da ljudi jedni drugima mogu učiniti toliko loših stvari. I dok su se izvršavale kazne nacističkim zločincima osuđenima u Nunbergu, a u isto vrijeme drugi su se nacistički zločinci opravdavali da su činili monstruozne stvari „jer su takve bile naredbe“ brojni su psiholozi pokušali pojasniti je li moguće da smo zaista „takvi“ da smo spremni mučiti, ubijati i terorizirati druge samo zato „što su nam tako rekli“ ili „zato što su to svi drugi radili“. Iako smo uvjereni da kao ljudi imamo slobodnu volju, da sami odlučujemo o svojim postupcima i da se nikada ne bi dali nagovoriti na mučenje drugih, činjenica je da to ipak ne vrijedi za većinu, jer konformiranje i poslušnost autoritetu čuči u svima nama.
Četiri su imena koja u priči konformizma (promjene ponašanja i uvjerenja prema grupi kao posljedica stvarnog ili zamišljenog pritiska grupe), poslušnosti autoritetu i opravdavanju monstruoznih djela iskaču – trojica zbog eksperimenata koje su osmislili i proveli, a koji su bili toliko upečatljivi (i možda neetični) da ih citiramo i spominjemo danas te jedna zbog načina na koji je umrla.
Solomon Asch – istraživao je može li pritisak grupe neznanaca utjecati na promjenu ponašanja osobe. Grupi ljudi, gdje su svi osim jedne osobe bili glumci, dao je jednostavan zadatak – procijeniti koja je od 3 prikazane linije (a, b, c na desnoj slici) ista dužinom kao i referentna linija (lijeva slika).
Naizgled jednostavan zadatak, u kojem su ispitanici odgovarali po redu, sastojao se od glasnog izgovaranja točnog odgovora. No na jednoj slici, svi ispitanici–glumci su namjerno odgovorili krivo. U trenu kada su svi ispitanici–glumci govorili krivi odgovor, pravi ispitanik je bio pred dilemom – odgovoriti ono što njegove oči vide ili odgovoriti ono što svi drugi odgovaraju. Većina se prilagodila grupi i dala krivi odgovor. Zašto? Najviše ih je odgovorilo da nisu željeli stvarati nesklad. Što nam je grupa privlačnija, što imamo niže samopouzdanje i ako postoji neki oblik nagrade – to smo skloniji konformirati se. Ovo je istraživanje pokazalo, a socijalni psiholozi potvrdili još mnogo puta, da čim smo pripadnici neke grupe imamo sklonost prilagoditi se i promijeniti kako bi se uskladili s drugim članovima grupe. Nekada su te promjene na bolje, nekada na lošije, ali one su uvijek prisutne.
Ovime je Solomon Asch otvorio pitanje može li konformizam biti toliki i želja za pripadnosti grupo tolika da smo spremni činiti strašne stvari kako bi dobili odobravanje pripadnika svoje grupe i kako bi usrećili vođu grupe ili izbjegli kaznu. Jer se smatralo da je jedno konformirati se i prilagoditi u odgovaranju na pitanje o dužini crta na slikama, a drugo povuči obarač na pištolju i ubiti osobu. No, koliko smo zapravo u konformizmu i poslušnosti spremni ići, pokazao je sljedeći istraživač sa popisa.
Stanely Milgram – koji je nakon doktorata radio na Princetonu upravo uz gorespomenutog Ascha za kojeg je rekao da je na njega imao najveći profesionalni utjecaj. Možda je i to poznanstvo iznjedrilo ideju za najpoznatiji eksperiment poslušnosti autoritetu koji imamo danas.
Ispitanici su dobili uputu da će sudjelovati u ispitivanju učenja. U jednoj sobi bio je učenik koji je putem mikrofona i zvučnika morao uz pomoć učitelja učiti parove riječi. U drugoj sobi bio je učitelj (koji je pravi ispitanik) i eksperimentator. Učitelj i učenik se nisu vidjeli, samo čuli.
Učitelj je dobio uputu da za svaku grešku učenika „opomene“ elektrošokovima. Oni su kretali od vrlo blagih, do jakih i opasnih. Naravno da učenik nije dobivao elektrošokove, ali je zvučao kao da ih dobiva te je učitelj vjerovao da su stvarni. Pitanje je bilo – do kuda su ljudi spremni ići s davanjem elektrošokova ukoliko od učenika dobiva informaciju da im je to izrazito neugodno, bolno, ali i potencijalno životno ugrožavajuće. Uz učitelja je u sobi bio eksperimentator koji je kroz unaprijed pripremljene rečenice (1: “Molim Vas nastavite!” 2: “Pokus zahtijeva da nastavite!” 3: “Morate nastaviti!” i 4: “Nemate izbora, morate nastaviti!”) poticao učitelja u davanju elektrošokova.
I vjerujem da pretpostavljanje u kojem je smjeru išao eksperiment, jer ne bi inače o njemu toliko govorili. Više od polovice ispitanika koji su bili „učitelji“ davali su elektrošokove koji su bili označeni kao životno opasni. Zato što su im tako rekli. Kasnije objašnjenje koje su „učitelji“ davali bilo je upravo ono koje su nacisti davali u opravdavanju holokausta – „tako su mi rekli“, „to je za viši cilj“, „tako se treba“.
Kasnije su Milgramov eksperiment replicirali i ponovili još mnogi psiholozi ali i reality emisije, te su svi do jednog pokazali da smo zaista skloni pretjerano slušati autoritete – čak i ako time ugrožavamo druge, a nekada i sebe.
Danas u eksperimentima poslušnosti autoritetu ne koristimo elektrošokove, ali oni i dalje pokazuju da smo kao vrsta skloni se pokoravati besmislenim naredbama.
O druge dvije osobe važne za razumijevanje ovog fenomena pisat ćemo u sljedećem članku.
Piše: Sandra Matošina Borbaš
PROČITAJTE ZAŠTO SMO KONFORMISTI 2 DIO
