Da se podsjetimo – kroz opise nekih od najpoznatijih istraživanja koja odgovaraju na pitanja o ljudskoj prirodi, pokušavamo shvatiti je li sklonost mučenju drugih ljudi nešto što je iskonsko u nama, i postoji li to kod svih ljudi ili je to karakteristika određenih patoloških stanja.
Nakon što smo savladali priču o konformizmu i poslušnosti autoritetu, i dva velika imena – SolomonaAscha i Stanleya Milgrama, red je da se dotaknemo trećeg velikog psihološkog imena koji nam je dao dio odgovora na gore postavljeno pitanje.
Philip Zimbardo – američki je psiholog, koji je pohađao isti razred kao i u prethodnom članku spomenuti Stanley Milgram, koji je nastavio niz ispitivanja koja odgovaraju na pitanje jesu li ljudi zaista toliko zli jedni prema drugima.
Osmislio je Stanfordski zatvorski eksperiment. Podrum sveučilišta u Standfordu na kojem je radio pretvorio je u mali zatvor – s ćelijama, hodnikom, zajedničkom prostorijom. Postavio je u njega kamere. Zatim je objavio oglas u kojem traži studente koji bi za novac bili spremni provesti dva tjedna u eksperimentu. Uvjet je bio da su psihički i fizički zdravi – što se i provjerilo. 24 takva studenta su izabrana, od kojih je 12, slučajnim odabirom, dobilo ulogu zatvorenika, a 12 ulogu zatvorskih čuvara.
Upute koje su dobili čuvari su bile sljedeće: nema fizičkog kažnjavanja zatvorenika te tijekom „rada“ čuvari moraju nositi sunčane naočale. Ostalo sve bilo je prepušteno samim ispitanicima. Zatvorenici su uhapšeni, smješteni u zatvore, čuvari su dobili raspored smjena i eksperiment je mogao krenuti. Vrlo brzo su se i zatvorenici i čuvari uživjeli u svoje uloge, neki i previše. Kroz par dana su se kod pojedinih zatvorenika pojavile dezorijentiranost, depresija, psihičke smetnje, te su neki pušteni kući. Kod čuvara se vrlo brzo pokazala sklonost maltretiranju, vrijeđanju, uveli su sljedeći dan sistem „nagrade i kazne“ za dobro i loše ponašanje, natjerali zatvorenike da nose haljine kao zatvorsku odjeću… Zimbardo je sve pratio i gledao putem kamera koje su snimale cijelo vrijeme.
Eksperiment je vrlo brzo izašao iz planiranih okvira, a zanimljivo je da je prekinut nakon samo 6 dana – i to kada je vanjski promatrač ukazao Zimbardu (koji je toliko bio obuzet ponašanjem ispitanika) koliko je eskalirala cijela situacija.
O ovom eksperimentu Zimbardo je napisao knjigu „Luciferov efekt“ koja govori o svim aspektima ovog poznatog eksperimenta – snimljeno je po ovom eksperimentu nekoliko filmova, od kojih zadnji prije par godina.
Kao prvi zaključak ovog istraživanja nameće se ideja da su ljudi zli, i da je situacija ta koja im pomaže da pokažu svoju sadističku stranu. No, brojni kritičari ovog, kao i Milgramovog istraživanja iz prošlog članka, govore da se ljudsko ponašanje ne može tako jednostavno tumačiti. Sigurno je da je postojeća situacija pojačala neke sadističke nagone koji su čučali u ljudima, ali generalizirati na sve ljude ovakve sklonosti ipak nije ispravno. Također, jedan dio ljudi odbio je i kod Milgrama i kod Zimbarda ponašati se „zlostavljajuće“, ali se o njima ne govori, kao ni o tome što ih je odvojilo od onih drugih o kojima se više piše – koji su bez teškoća pokazali sklonost mučiti i maltretirati druge.
Iako se teško mogu opisati kao etički ispravni, ovi eksperimenti formulirali su dio odgovora na pitanje u naslovu ovog članka, i malo objasnili da su opravdanja koje su nacisti koristili možda imali trunku istine. U konačnici, i u nekim kasnijim ratovima vidimo kako vrlo brzo mržnja može iznjedriti ono najgore u ljudima i potaknuti ih na činjenje stvari koje u „normalnim“ okolnostima ne bi nikada napravili.
No, u traženju odgovora na ovo pitanje još uvijek nam ostaje upoznati jednu osobu.
KittyGenovese – djevojka iz New Yorka koja se jedne noći vraćala s posla i ispred zgrade u kojoj je živjela je bila napadnuta, silovana i opljačkana. Preminula je od ozljeda još iste noći. Sljedeći je dan New York Times objavio članak o tome kako je 38 ljudi gledalo napad i umorstvo, a samo je jedna osoba reagirala i viknula nešto kroz prozor te pozvala policiju pola sata kasnije od početka napada. Brojni su psiholozi bili pozvani da objasne zašto se to moglo dogoditi i tako je nastao i postao popularan efekt promatrača ili Genovese efekt. Iako je New York Times optužen da je članak (polu)lažan i da se okolnosti zločina nisu odvile kako su ih novine opisale, ovaj je slučaj ostao zapamćen upravo radi stavljanja u medijski fokus efekta promatrača.
Ovaj efekt objašnjava da su ljudi manje skloni pomoći nekome u nevolji ako postoji veći broj ljudi koji vide tu istu nevolju. Očekuje se da će ipak netko drugi prvi priskočiti u pomoć. Dok čekamo kao promatrači da „netko drugi nazove policiju/pomogne/priskoči u pomoć“ zločin, nevolja ili nešto treće se odvija bez ikakve pomoći, jer i drugi očekuju to isto.
Veća je vjerojatnost da će netko pomoći ukoliko je manji broj ljudi koji promatraju nesreću ili nema osim pojedinca nikoga drugoga. Što je veći broj promatrača, šanse za pomoć su – manje. Razlog tome je što se odgovornost za pomoći dijeli na sve promatrače, odnosno događa se difuzija odgovornosti. A drugi razlog zašto se libimo pomoći je – konformizam. Naime, nitko od grupe ljudi oko mene ne pomaže, pa se konformiram s njima i tumačim to kao situaciju u kojoj zapravo osobi nije potrebna pomoć.
Da zaključimo priču i pronađemo barem dio odgovora na pitanje iz naslova ovog članka.
Pripadnost grupi koja nam je važna, slušanje autoriteta kojeg doživljavamo kao važnog, gledanje drugih koji se ponašaju kao ja plus malo sklonosti ka tome da budemo moćniji i iznad drugih daju kombinaciju ponašanja koja vrlo brzo sklizne iz područja primjerenog ponašanja u ponašanje koje je sadističko, zlo i šteti drugome. A kada se pokrene takvo ponašanje, vrlo je teško oduprijeti se nastavku istog jer – kako ćemo sebi priznati da smo ovo što smo radili do sada, radili pogrešno? Puno je bolje nastaviti s istim ponašanjem, pa makar njime prelazimo granice i pristojnosti i primjerenosti i zdravog razuma.
Ova istraživanja, koja su na manje etički upitan način, ponovljena mnogo puta u psihološkim krugovima dali su neke nove uvide u ljudsko ponašanje, ali srećom, ono nije toliko jednostavno da se može objasniti jednim eksperimentom. Ponašanje je puno složenije, kompleksnije i na njega utječe bezbroj drugih faktora koji mogu, i srećom to čine, učiniti da naše ponašanje ipak ostane u granicama primjerenog.
Piše: Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych.
Pet knjiga za čitanje u teškim vremenima
