„Dragi moj, ajde da položimo tih par ispita pa da postanemo boemi, a prestanemo biti obični pijanci“, izjava je koja se prenosi s koljena na koljeno među studentskim generacijama. No, da je stvar tako jednostavna, imali bismo sad punu burzu boema, ali ipak ih ne oslovljavamo baš tako, nego više onako pogrdno.
Boemštinu su izmislili i definirali Francuzi. Oni su boemima nazvali Rome nomade koji su dolazili iz Češke. Taj se izraz uskoro počeo koristiti za krugove umjetnika koji su se ponašali slično kao i spomenuti Romi, živjeli su nomadski, nitko nije imao stalnu kuću ili stan, otuđili su se od svojih obitelji te su bili česti posjetitelji birtija, kockarnica i bordela. Zanimljivo je i da su boemi, među svim tim vrijednostima koje nisu poštovali, prezirali i novac kojeg nikad nisu imali puno, iako su bili redom svjetski poznati umjetnici.
Sex, droga i alkohol
Zapravo, nije pošteno prema pijancima vulgaris da se boeme kroz povijest romantiziralo. U strogoj definiciji, boemski način života definira se kao prkos dominantnim društvenim vrijednostima i normama, propitkivanje mainstreama i plivanje protiv te struje. No kad malo pogledate kako su ti poznati boemi živjeli, to prkošenje društvenim normama bilo bi svojevrsno opravdanje da vas u pet ujutro nađu mrtvog pijanog u nekoj birtiji u kojoj ste, između ostalog ostali dužni i još tijekom provoda razbili glavu.
Ako ste se zvali Ernest Hemingway, onda je to okej, malo ste se zabavili i živjeli boemski život koji ionako nitko od „smrtnika“ oko vas ne razumije. Upravo je Hemingway postao jedan od najpoznatijih boema u povijesti. Njegov je prijatelj Philipp Green čak napisao i knjigu koja opisuje njihova pijančevanja i sve zgode koje su se pritom dogodile. Legenda kaže da je čovjek čak i izmislio koktel Bloody Mary kako bi zavarao ženu Mary koja mu nije dala da pije. Ulio bi votku u sok od rajčice. Starac i more votke…
Sigurno ste čuli i za slavnog američkog pisca Charlesa Bukowskog, no vjerojatno ne znate koliko je kritičan bio njegov način života. Bukowski je bio oličenje nesređenosti, a, osim što bi skoro svaki dan završio s pretjeranim količinama alkohola, izazivao je i tučnjave u kojima nikad ne bi pobijedio, već bi ga izbili njegov protivnik i alkohol.
Općenito, boemski način života veže se za umjetnike, no ne odnosi se samo na alkoholizam, već i na uporabu droga i pretjerano promiskuitetno ponašanje. Tako je, recimo, Pablo Picasso bio poznati ženskar, dok je Edgar Allan Poe koristio opojne droge kako bi se inspiriao. Ne želimo ni zamišljati kakve je filmove imao u glavi nakon što bi nešto uzeo jer je čovjek začetnik horor-žanra u književnosti.
Čak i sportaši
Ne može se o boemima pričati bez da se spomene jednog od najvećih hrvatskih pjesnika. Tin Ujević lutao je većinu svog života Zagrebom, Sarajevom i Beogradom, živio bi od dana do dana, a o njemu kruže brojne priče, od kojih se teško može razlučiti što je istina, a što ne. Ujević je bio gost mnogih kavana, a svoje pjesme navodno nije htio recitirati dok mu netko ne bi za to platio. Smatrao je, opet navodno, da je njegova poezija nešto prevrijedno da bi ju on sad samo tako izgovarao pred običnim ljudima.
Ne zna se gdje je Ujević živio, ne zna se je li bio alkoholičar. Neki tvrde da ga nikad nisu vidjeli pijanog, a neki da je bio toliko iskusan da je znao svako moguće vino procijeniti i imenovati kad bi popio samo jedan gutljalj. Upravo je zbog tih brojnih verzija priča legenda o njemu još veća.
Od domaćih umjetnika, među velikim brojem, treba izdvojiti trojicu koji odgovaraju opisu boema. Darko Rundek prvi je umjetnik u Hrvatskoj koji je javno progovorio o konzumaciji droge, a njegova najpoznatija pjesma Ena, kako ju mnogi tumače, zapravo je pjesma o tjeranju ljudi iz njegovog života i nemogućnosti prekida veza s drogom. Nešto slično napravio je i Dino Dvornik. Jedan od njegovih najpoznatijih hitova Ti si mi u mislima također je pjesma o drogi, bar je tako jednom prilikom izjavila njegova kći Ela Dvornik.A trećeg možda pjesma najbolje opiše.
Kad smo nabrojali sve te umjetnike, boemskim životom su, protivno svemu živjeli i žive neki sportaši. Uglavnom ih publika zbog toga voli jer su tako bliži njima i pokazuju svoju ljudskost. Baka Slišković vjerojatno je najpoznatiji s ovih prostora, dok su George Best, Claudio Caniggia i Diego Maradona prvi koji padnu na pamet kad su u pitanju sportski boemi.
Što onda razlikuje boema i pijanca vulgaris? Jedino slava. Nekad je to bila fakultetska diploma, no danas su stvari ipak malo drugačije. Umjetnicima i sportašima često se toleriraju izleti u boemske vode, kao, oni mogu jer su posebni, dok smo mi ostali smrtnici osuđeni na osuđivanje ako kojim slučajem i sami ne postanemo umjetnici.
Piše: Marin Karadžija
Foto: Flickr
Pet knjiga za čitanje u teškim vremenima
