Hrvatska stand-up scena u posljednjih je desetak godina doživjela pravi uzlet. Stand-up komedija za brojnu je publiku postala odlična vrsta zabave, a trenutno je kod nas teško pronaći jaču ekipu od Lajnapa koji čine Vlatko Štampar, Goran Vugrinec Goc, Aleks Curać Šarić i Saša Turković.
Prošle subote na njihovom nastupu u Saxu nismo imali onaj mjerač decibela, no posljednji izvođač te večeri Saša Turković izazvao je najglasnije reakcije kod publike, pozitivne, naravno. Ovog vikenda sprema se i njegov Best of show u Saxu, a malo svog slobodnog vremena uoči tog nastupa posvetio je i nama.
Vaši kolege iz Lajnapa, koje ste prigodno na proteklom nastupu nazvali ‘đubradi’ najavljuju Vas kao starog, dok Vi o sebi kažete da i niste toliko stari za svoje godine. Je li vam lakše nastupati za publiku koja ima 20-30 godina ili publiku koja je u prosjeku starija od vas?
Kod nas je još uvijek u prosjeku stand-up publika mlađa od mene, ono što izvodim je prilagođeno i mlađim ljudima. Primjećujem da se moji vršnjaci, kada se nađu u publici, još bolje identificiraju s mojim forama. A čini se da je publike koja je starija od mene sve manje i manje…
Kad ste se počeli baviti stand-up komedijom i kako je uopće došlo do toga? Kako se postaje stand-up komičar u Hrvatskoj?
Stand-up komedijom sam se počeo baviti prije nekih 7 godina. Tražio sam način kako da poboljšam svoj javni nastup, a stand-upopen mic večer mi se učinila kao odlična prilika za to. Odradio sam par večeri otvorenog mikrofona koje su prošle više-manje uspješno i navukao se na taj osjećaj kad čovjek uspije nekog nasmijati. Nema nikakvog misterija kako se postaje komičar u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje, jednostavno iskoristite svaku moguću priliku da izađete sa svojim materijalom pred publiku i pokušate ih nasmijati. Open mic večeri su idealne za to, a danas ih u Hrvatskoj ima sve više i više, što je odlično za hrvatski stand-up.
Vidjeli smo mnogo primjera da su komičari u privatnom životu dosadni (Rowan Atkinson), čak i depresivni ljudi (npr. Jim Carrey i Matthew Perry). Je li to istina ili su njih dvojica samo iznimke?
Puno komičara koje poznajem, a i ja osobno smo introverti. Po mom osobnom iskustvu to je nešto što je prilično uobičajeno među komičarima. Mislim da ljudi komičare doživljavaju kao „dosadne i depresivne“ prvenstveno iz razloga prevelikih očekivanja. U nekoj neformalnoj situaciji tijekom druženja očekuju osobu kraj sebe koju su čuli i vidjeli na pozornici, a mi u privatnom životu nismo ta osoba. Drugi razlog bi bio naš specifičan odnos prema humoru, ne postoji osoba koju ćete teže nasmijati od komičara. Kada čujemo dobru foru i kada se svi drugi smiju, naš mozak krene u analizu fore i pitaš se kako se ti toga nisi sjetio. Kroz nastupe i interakciju s publikom naša potreba za druženjem i biti okružen ljudima je zadovoljena nešto više nego kod normalnih ljudi, tako da uglavnom preferiramo samoću ili uski krug ljudi. Pa se zbog toga u socijalnim situacijama možda činimo manje društvenima.
Što radi komičar ako mu se ljudi ne smiju? Mijenja li fore, traži li novi materijal? Je li Vam se ikad dogodilo da publika tu večer nije reagirala onako kako ste zamislili i kako ste se izvukli?
Mislim da bi kao odgovor na ovo pitanje svaki od mojih kolega mogao napisati knjigu. To je kao da sportaša pitate da li vam je nekada meč prošao onako kako niste očekivali, što radite kad vam ne ide po planu. Stand-up komedija je interakcija između komičara i publike, ne postoji univerzalno smiješno. Da bi uspjeli nekoga nasmijati ono što izgovarate mora biti smiješno njemu unutar okvira njegovih iskustava, sustava vrijednosti i osobnosti. Dobri komičari jako dobro mogu prepoznati tko im je u publici i tijekom nastupa prilagoditi izvedbu i materijal konkretnoj publici. Kolege iz Lajnapa i ja istu predstavu izvodimo na različiti način, ovisno o tome pred kim nastupamo. U biti vjerujem da smo najautentičniji pred našom publikom u Klubu Sax, čini se da smo s njima najbolje povezani i da smo njima najzabavniji baš takvi kakvi jesmo.
Jedna od tema koje se dotičete u svom nastupu jest da su muškarci s vremenom izgubili muškost. Što mislite, zašto je tako?
Jedna od premisa s kojom se volim igrati je da smo sve manje tolerantni na frustraciju, okruženje odnosno uvjeti u kojima živimo su sve bolji i bolji s vremenom, a istovremeno smo svi sve manje i manje sretni. Konstantno si pokušavamo podići kvalitetu života eliminacijom izazova, a u konačnici nismo više sretni nego smo samo slabiji. Pa je tako i svaka prethodna generacija muškaraca bila suočena sa težim izazovima što ih je činilo jačima, odnosno tolerantnijima na frustraciju.
Također, Vaše fore o Filozofskom fakultetu dosta su direktne, a svi znamo da su ljudi s Filozofskog osjetljivi na sprdanje s njima. Jeste li imali neke neugodnosti zbog nečeg što ste izgovorili na pozornici?
Do sada nisam nikada imao neugodnosti da se netko žalio na neku moju foru. Bitno je jako dobro balansirati kada se šalite na nečiji račun da je fora više smiješna nego uvredljiva. Publika će lakše oprostiti i poneku političku nekorektnost nego foru koja nije smiješna. Mi sve što radimo, radimo s primarnim ciljem da nasmijemo publiku i naša najvjernija publika to jako dobro razumije. Razumiju da često izgovoreno nisu naši osobni stavovi, nego samo premise potrebne da bi fora funkcionirala. Da bi uživali u stand-up šou bitno je shvatiti da je pred vama komičar i ne uzimati ga previše za ozbiljno. On vas pokušava samo nasmijati, a ne mijenjati.
Ovaj vikend u Saxu imate Best Of Show u kojem nastupate sami. Što nas čeka tamo i kakvu biste poruku poslali onima koji dolaze, ali i onima koji se premišljaju bi li došli?
Kao što i sam naziv predstave kaže, to su po meni moje najbolje i meni najdraže fore u ovom trenutku. Onima koji dolaze mogu poručiti da se veselim našoj zajedničkoj večeri. Više i nego dobro došli su i ljudi koji se premišljaju… Ja nemam nikakvih predrasuda prema ljudima koji se premišljaju.
Intervju napravio: Marin Karadžija
