U završnici utakmice Atletico – Manchester city vidjeli smo na djelu kako to izgleda kada se na hrpu skupe 22 usijane glave. Šest žutih i jedan crveni karton odličan su pokazatelj kako to izgleda kada emocija preuzme ponašanje i kada su reakcije impulzivne i bez razmišljanja.
Uvijek smo se pitali zašto se nogometaš kada zaradi žuti karton ne okrene i ne ode, nego i dalje raspravlja sa sucem – je li se ikada dogodilo da je sudac povukao žuti karton i rekao „Oprosti, pogriješio sam“. Ali odgovor na to pitanje ne leži na nogometnom travnjaku, nego u našem mozgu.
Sve emocije imaju svoj temelj u fiziologiji mozga – i to posebno u LIMBIČKOM SUSTAVU (ovo obojano na slici). Iako se dugo nije znalo čemu taj dio mozga služi, James Papez je 1937. malo proučio ovaj dio i shvatio da on sudjeluje u regulaciji emocija. Na njega su se nadovezali i drugi neurolozi i time otvorili mogućnost istraživanja do tada nepoznatih mehanizama u ljudskom ponašanju: emocija, motivacija, povezanosti ponašanja i autonomnih funkcija, ali i patoloških pojava kao što su: bezrazložan bijes, agresivno ponašanje, poremećaj seksualnosti, abulija, apatija i dr.
Što se sve nalazi u ovom djelu mozga i kakve sve to veze ima sa žutim i crvenim kartonima?
Kao prvo, tu je hipotalamus – dio povezan s našim autonomnim živčanim sustavom koji je odgovoran za lučenje hormona (između ostalih i adrenalina), povećani krvni tlak i nakupljanje krvi i snage u mišićima kako bi se imali snage obraniti od vanjskih napadača. Zatim tu imamo hipokampus – dio koji pamti sve emocionalno obojene događaje – kada nas je netko zadnji put (i svaki puta prije toga) povrijedio, naljutio, ali i usrećio i raznježio. Kada se osjetimo ljutitima, tada ovaj dio mozga izvlači iz memorije sve prethodne događaje s tim emocionalnim predznakom. I treći važni dio ovog sustava je amigdala – ona je šefica svega ovoga i oblikuje reakciju na događaj koji ćemo pokazati na van.
I upravo kod amigdale dolazi do glavnog problema – naime, do nje informacije dolaze kroz dva puta – prvi je kraći i brži i njime dolaze informacije do ovog djela mozga o tome jesmo li napadnuti odnosno jesmo li ugroženi. Kada amigdala dobije tu informaciju izbacuje niz naredbi da se očuvamo, obranimo i zaštitimo. Postoji i jedan malo duži put, koji prolazi kroz neocortex, što je zapravo onaj racionalni i razumni dio mozga. Njime putuje ista informacija, ali dolazi do amigdale ipak neku mikrosekundu kasnije. To je puno razumnija i racionalna informacija koja govori koliko je velika ta opasnost, koliko ozbiljan napad na nas. Ali, tada je već gotovo. Amigdala je poslala hrpu naredbi da nam poraste adrenalin, ubrza se disanje, povisi krvni tlak, mišići nam se napune snagom kako bi se mogli braniti – drugim riječima cijeli nam se mozak preplavio emocionalnom reakcijom i onda je priča gotova.
Reagiramo emocionalno, racionalni dijelovi mozga se više ne mogu probiti u prvi plan i napravimo hrpu ponašanja, kažemo mnoštvo stvari koje bi bilo bolje da su ostale negdje neizgovorene ili ne pokazane. Kažemo da smo to rekli/napravili u afektu. Što može samo djelom biti opravdanje.
Mi smo ipak razumna bića i moguće je predvidjeti ovakvu reakciju i napraviti samo jednu jedinu stvar kojom možemo prevenirati buduće žute kartone, drugi crveni ili nešto još strašnije – svađu s drugom osobom. A to je okrenuti se i otići – svađa nakon kartona nikada nikome nije donijela ništa dobroga. Iako postoji fiziološko objašnjenje zašto to činimo, još uvijek imamo uvijek izbor prepoznati to ponašanje i jednostavno je okrenuti, pričekati par minuta da nas „pusti“ preplavljena emocija i oni razumnim djelom mozga koji se odmarao, probati smisliti djelotvornije rješenje od kojeg ćemo imati veće koristi.
Piše: Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych.
Foto: Wikimedia Commons: LauraHale, CC BY-SA 3.0, via Wikimedia Commons
