Ah, ta današnja mladež. Nije prošlo mnogo vremena otkad smo kolutali očima na takve rečenice iz usta starijih generacija. No, sad kad smo koliko-toliko odrasli, i samima nam je nekad teško povjerovati kako se deset i više godina mlađe generacije od nas ponašaju, koji su im stavovi, interesi i, možda i najvažnije od svega – idoli.
Pod ovim „mi“, mislimo na milenijalce, generaciju koja je rođena krajem sedamdesetih pa do početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Kod nas u Hrvatskoj bilo je to vrijeme naših djetinjstava podosta specifično zbog rata, sveprisutnog nacionalizma, vojne i herojske retorike te jednoumlja koje je, mora se priznati, vladalo.
Feed koji se prilagođava nama
Nije nešto drugačije bilo ni u svijetu. Akcijski filmovi puni nasilja bili su valjda najpopularniji sadržaj koji ste mogli gledati na televiziji, a nalet gangsta rapa koji je nenadano i furiozno zahvatio glazbenu scenu stavio je „kvačicu“ na eksplicitno vrijeđanje osoba svih rasa, policajce, a ponajviše žene. Nije to bilo okej, ali nekako se nije svemu tome posvećivala prevelika pažnja i bilo je shvaćeno tek kao prolazna zabava, a ne kao nešto što bi ugrožavalo ljudska prava.
Generacija Z, dakle, tinejdžeri koji sad polako postaju ili su postali odrasli, imaju na raspolaganju sasvim drugačiji sadržaj. Teško da itko od njih zna tko je Steven Seagal, ali im je zato influencerska scena itekako poznata, nešto što je većini milenijalaca totalni misterij. YouTube i TikTok prilagođeni su njima, a video je forma koja se najviše traži.
Informacije do većine mladih stižu preko društvenih mreža, no tu se pojavljuje i značajan problem. Feedovi društvenih mreža slažu se po našim interesima, tako da zapravo ne trebamo više tražiti ono što nas zanima, već sadržaj za koji društvene mreže smatraju da je zanimljiv za nas – jednostavno nas pronađe. U takvom začahurenom svijetu, u kojem do nas dolaze samo stvari koje mi volimo, u kojem jednostavno obrišemo ljude koji nam ne odgovaraju i u kojem se feedovi prilagođavaju nama, a ne mi njima nastala je snowflake generacija, fenomen koji već neko vrijeme budi interes društvenih znanstvenika.
Klub boraca za društvenu pravdu
Chuck Palahniuk autor je kultne knjige Klub boraca, u kojoj je, između ostalih genijalnih teza progovorio i o snowflake generaciji, odnosno stvaranju hipersenzibilnog društva. Palahniuk je i sam rekao da poznaje profesore koji predaju u srednjoj školi te da je u razgovoru s njima zaključio da su mlađe generacije puno osjetljivije od starijih.
„Komičari više ne mogu normalno ni nastupati zbog velikog broja malih pahuljica u publici, koje se uvrijede na svaku njihovu riječ koju izgovore“, citat je iz Kluba boraca. Collinsov rječnik definira snowflake generaciju kao „generaciju ljudi koji su postali odrasli tijekom 2010-ih godina, a koji su manje otporni i vičniji primanju uvreda nego prijašnje generacije“.
Ako ćemo zaokružiti sve te definicije onako zdravoseljački, pripadnici snowflake generacije u svemu mogu pronaći uvredu ili neko nepoštovanje osnovnih ljudskih prava i sloboda. Prepoznati ih možete po specifičnim izrazima koje koriste, a to su „siguran prostor“, „politička korektnost“ i „politika identiteta“. Članovi snowflake generacije specifični su po tome da imaju nisku toleranciju na uvrede, u svemu uglavnom mogu pronaći nešto sporno. Nije to toliki problem, koliko nekad postane naporno.
Primjera je u posljednje vrijeme bilo pregršt. Recimo, ako se sjetite dodjela Oscara nekad i danas, nikad se u filmovima nije brojalo koliko je glumaca koje rase zastupljeno u kojem filmu, dok sad te statistike redovito izlaze na vidjelo pri dodjeli nagrada. Ista je stvar i u serijama, pogledajte samo seriju New Amsterdam, u kojoj je pažljivo scenarijem propisano da budu zastupljene sve rase i seksualne orijentacije, kako bi bila reprezentativan prikaz američkog društva.
Mujo, Haso i crnac
Da se razumijemo, naše društvo mora još napredovati u vidu jednakih ljudskih prava, no hipersenzibilnost nije smjer u kojem želimo otići. Što mislite, kako bi američke pahuljice reagirale kad bi čule kakve viceve pričamo mi u Hrvatskoj i u susjedstvu. O Bosancima, Crnogorcima, crncima, Srbima, ženama…
Možda i najzorniji primjer ove hipersenzibilnosti je prosvjed protiv poznate pjesme Happy Xmas, koju možda znate i pod nazivom War is Over. Za stihove koji glase: „And so happy Christmas for black and for whites, for the yellow and red ones, let’s stop all the fight“ neki su rekli da se moraju zabraniti jer su rasistički. Da bi stvar bila bolja, pjesma je snimljena prije punih 50 godina (napisao ju je John Lennon) i nitko se dosad nije žalio.
Još jednom ponavljamo, rasna diskriminacija je grozna i treba ju što prije istrijebiti iz našeg društva, ali to da ne smijemo za crnca reći da je crnac, a za bijelca da je bijelac… Jednostavno tu nešto ne štima. Za kraj je nekako najbolje citirati The Rocka, koji je u intervjuu za Daily Star rekao:
„Ja se ne moram slagati sa svime što druge osobe kažu, niti za koga glasuju, niti što misle, ali podupirem njihovo pravo da nešto kažu i da u to vjeruju. To je demokracija. Toliko se dobrih ljudi borilo za slobodu i jednakost, ali ova generacija kao da traži razlog da bude uvrijeđena. Ako se ne slažete s njima, oni se uvrijede. Svijet je napredovao u posljednjih 30-40 godina, ljudi mogu biti kakvi žele i živjeti kakvi žele i to je odlična stvar, ali snowflake generacija nas samo gura natrag.“
Piše: Marin Karadžija
Foto: Flickr
