Jeste li razmišljali o tome da si drastično pojednostavite život? Minimalisti se rješavaju viškova stvari, navika i emocionalnih tereta.
Bilo bi naivno, u godini dvijeidvadesetoj, tvrditi kako je minimalizam kao životni pokret nešto novo i moderno. Radi se o lifestyleu koji se unazad nekoliko godina pojačano popularizira kroz razne internetske kanale, bili to YouTube life-coachevi ili self-help knjige koje naprosto lete s polica. On zainteresiranoj publici šalje jednu, zapravo, vrlo jednostavnu poruku – manje je više.
Ako vođeni znatiželjom pokušamo proguglati definiciju minimalizma, Google će nam prvo ponuditi sumaciju svojevrsnog pokreta u vizualnoj umjetnosti i glazbi, arhitekturi i uređenju doma. U tom slučaju, radi se prvenstveno o pokretu koji je osnovan kao odgovor klasičnim tendencijama viktorijanskog doba i renesanse. U 20. stoljeću, nakon Drugog svjetskog rata, njegov vizualni identitet većina promatrača će percipirati kao nešto, generalno govoreći, moderno. Nalik je Bauhaus pokretu 20. stoljeća, a opisuje pristup dizajnu koji nastoji spojiti umjetnost s funkcijom. Određuju ga pravi kutevi, monokromatične i zagasite boje, manjak ukrasa i nepotrebnih detalja koji nemaju direktnu utilizaciju, kao i pojednostavljivanje svrhe prostora. Minimalizam kao životni pokret, vidjeti ćemo, zapravo mnogo toga dijeli s minimalizmom u drugim medijima i načinima izražavanja.
Minimalizam u ovom kontekstu, ili ono što će neki nazvati novi minimalizam, zapravo je lifestyle koji zagovara uklanjanje svega nepotrebnog iz života kako bi se napravilo mjesta isključivo za bitne stvari ili za one koje u nama izazivaju pozitivne emocije. Primijenjen na nečiji stil života, on ima više lica. Neka od njih sa sobom povlače i filozofiju klasičnog minimalizma kao umjetničkog pokreta.
Ljudi koji prakticiraju minimalizam nastoje ga implementirati u doslovce svaku sekundu svojega dana: imaju krajnje jednostavno uređenje životnog prostora, vole bijele zidove bez postera i ukrasa, posjeduju samo jednu do dvije šalice u inače praznom kuhinjskom ormariću, karakterističan je i manjak namještaja (uklanjaju se stolovi i stolice koji nemaju izričitu svrhu i ne koriste se u svakodnevici) itd. Minimaliste često obilježava i odluka da imaju vrlo jednostavnu garderobu, koja se sastoji od najmanjeg potrebnog broja majica i hlača (od kojih su sve iste boje).
Između ostalih, garderobne i prostorne pristupe minimalizmu proslavila je japanska autorica Marie Kondo sa svojom filozofijom declutteringa ili raščišćavanja prostora, vođenu vrlo jednostavnim pitanjem: „Donosi li vam ovaj predmet sreću? Ako da, zadržite ga. Ako ne, bacite ga ili ga donirajte“. Dok je filozofija Marie Kondo, ikone organizatora diljem svijeta, ostala na razini rješavanja prekomjernog smeća koje nam se nakuplja kroz svakodnevni život, minimalizam je strože omeđen korisnošću ili funkcijom određene stvari te se češće usađuje u pojedinčev fundamentalan način življenja i pogleda na svijet.
Sa strane npr. internetskog ili medijskog sadržaja, minimalizam promoviraju poznati youtuberi poput Matta D’Avelle ili Joshue Fields Millburna i Ryana Nicodemusa – takozvani The Minimalists. Njihov Netflix dokumentarac pod nazivom Minimalism bio je jedan od ranijih, vodećih komada koji su pokret približili široj publici.
O čemu se ovdje zapravo radi?
Smješten u povijesni kontekst vremena u kojem živimo, minimalizam je direktan, skoro pa refleksni odgovor na kapitalizam kasnijeg stadija – svijet zatrpan ciljanim marketingom, nišnom pre-proizvodnjom predmeta za svačiji hobi, interes ili životni stil i influencerima koji nas sa svih strana napadaju njihovom promocijom. Ukratko, minimalisti prepoznaju da smo svakodnevno bombardirani marketingom namijenjenim da provedemo vrijeme trošeći novac koji zaradimo na stvari za koje nas uvjeravaju da su nam potrebne ili bez kojih ne možemo živjeti. Nekima je minimalizam pak direktna reakcija na životne filozofije naših roditelja ili djedova i baka – generacija koje su, čast iznimkama, svoje domove i police zatrpavale predmetima koji im nisu donosili nikakvu korist ili sreću u svakodnevnom životu, a pretežito su služili skupljanju prašine. Iako je nemalom dijelu njih to bio odgovor na neimaštinu u kojoj su odrasli, danas je hoarding predmeta nepotreban zbog puke količine prekomjerne proizvodnje svega i lake dostupnosti, a donosi više štete nego koristi. Ako pitate baku ili djeda kada su zadnji put upotrijebili ili držali u ruci većinu predmeta iz svoje prenatrpane vitrine, dobit ćete vrlo koristan odgovor o genezi minimalizma 21. stoljeća.
Ukratko, spoznaja da nam prekomjerno konstantno kupovanje donosi isključivo kratkotrajnu sreću te da uopće ne pridonosi onoj dugotrajnoj, često je prvi korak koji osobu može odvući u minimalistički život.
Minimalizam također dio svojeg Vennovog dijagrama dijeli sa stoicizmom – antičkom školom helenističke filozofije. Jedno od temeljnih pravila stoicizma je to da izvanjske stvari, poput predmeta, ugode ili vlasništva, nisu nužne za ostvarivanje životne sreće. Moderni je stoicizam, doduše, tema koja zaslužuje vlastiti članak.
Koje su prednosti života minimalista i isplati li se uopće svesti život na svega par esencijalnih predmeta?
Prvenstveno, dobre strane minimalizma sežu dublje u smisao života od naoko jednostavne činjenice da će nam biti lakše počistiti stan jer imamo svega dvije-tri površine ili da će nam brisanje polica biti brže jer nisu prepune predmeta i suvenira s putovanja.
Minimalizam, koliko god to zvučalo paradoksalno, služi tome da pridonese više smisla i vrijednosti u život osobe. Često spominjani argumenat govori kako je dokazano da količina predmeta u našem vlasništvu direktno korelira s količinom stresa ili pak razinom duševnog mira. Koliko smo puta, nakon što smo temeljno očistili svoj dom ili posložili ormar, iskusili onaj jednostavan osjećaj mira i ispunjenosti?
Iako na dnevnoj bazi ne razmišljamo često o količini predmeta u našem vlasništvu, oni imaju direktan utjecaj na našu psihu. Većinu predmeta u našem životnom prostoru vjerojatno ne taknemo niti svjesno zamijetimo mjesecima pa čak i godinama.
Poklonici minimalizma tvrde kako je, osim smanjenja stresa, jedan od glavnih benefita minimalizma i porast samopouzdanja. Gađani smo sa svih strana reklamama koje tvrde da nismo potpuni bez zadnje verzije smartphonea ili pomodnog komada odjeće. Kao odgovor na to, minimalisti dubinski razmišljaju o svakom predmetu koji uvode u svoj život te je jedno od glavnih pravila da taj predmet mora donositi neku korist ili imati izričitu svrhu. Neopterećeni modernističkom propagandom koja viče: „Kupuj!“, minimalisti znaju da su slobodni u toj dimenziji svog postojanja te im je zbog toga život jednostavniji.
Jedan od primamljivijih učinaka minimalizma je činjenica da nam oslobađa vrijeme, naš najvrjedniji resurs. Iako ljudi često govore kako „nemaju dovoljno vremena u danu“ kako bi napravili sve što žele ili kako bi izdvojili koji sat u tjednu za druženje s prijateljima, zapravo se u velikom postotku slučajeva radi o apsolutnoj zabludi. U današnjem svijetu vremena ima više nego dovoljno, no velik nam dio, vrlo neprimjetno i lopovski, otpada na jednu stvar koju radimo nenamjerno – scrollanje feedovima raznih društvenih mreža. U potrazi za beskrajnim količinama memeova (za maleni udar dopamina) ili pak uspoređujući se s našim prijateljima i poznanicima, dnevno možemo potratiti i nekoliko sati. Tu aktivnost često započinjemo nesvjesno i automatski, bez vlastite odluke.
Tu na scenu stupa nešto što se zove digitalni minimalizam, podvrsta minimalizma kojoj je cilj da preuzmemo kontrolu nad vlastitom tehnologijom umjesto da dozvolimo da ona ovlada nama. Digitalni minimalizam vrlo je detaljno razradio autor Cal Newport u svojim knjigama Digital Minimalism: Choosing a Focused Life in a Noisy World i Deep Work: Rules for Focused Success in a Distracted World.
U današnje doba više niti nije tajna kako društvene mreže zapošljavaju eksperte kojima je posao da nas zadrže na svojoj stranici čim je duže moguće, pri tome koristeći razne psihološke trikove koje na svjesnoj razini ne možemo primijetiti. U takvom svijetu, tvrdi Newport, razumno korištenje tehnologije i odvajanje iste od ostatka života postaje pravi pothvat. U taj pothvat moramo ulagati svjestan napor, ako ne želimo zapasti u mrežu loših navika od kojih zauzvrat ne dobivamo ništa korisno. O sličnoj temi progovara u svojoj knjizi Deep Work. Govori o tome kako, u neprestano dekoncentriranom svijetu 21. stoljeća, mogućnost podužeg koncentriranog rada postaje pravi soft-skill, koji sve veći broj ljudi ne posjeduje. Pitanje koje se postavlja je: „Je li svrhovito nastojati kontrolirati kakvim smo predmetima i navikama okruženi te vagati donose li nam oni izričitu korist?“ Odgovor je jedno rezolutno da.
Iako je apsolutno minimalistički životni stil pothvat koji nužno uključuje dekonstruiranje duboko naučenih životnih obrazaca (što je samo po sebi vrlo teško), svaka bi osoba mogla, kroz implementaciju barem nekih elemenata filozofije minimalizma, ubrati korisne i opipljive plodove.
Na kraju, minimalizam je samo jedan od načina postizanja jednostavnijeg života – onoga u kojem ćemo se, umjesto na satove, kuće ili nepotrebne predmete, usredotočiti na iskustvo življenja, međusobne odnose i svijet oko sebe. Cilj jednostavnijeg života je dovesti u naš život, u neku ruku, navike generacija koje su došle prije. Nastojmo se vratiti, koliko je to moguće, u vrijeme kada se imalo manje, kada se komuniciralo sporije, kada su dani trajali duže i kada se, ustvari, uživalo u životu. Iako je, statistički gledano, prosječna dob današnjeg čovjeka duža nego ikad, sa sigurnošću možemo zaključiti da su generacije prije nas zapravo živjele duže. Bilo je manje stresa i više mogućnosti introspekcije ili svjesnog življenja u trenutku, a mala doza upravo takvog života može biti savršen protuotrov za užurbanost i prekomjernost 21. stoljeća.
Piše: Martin Tisanić
Foto: unsplah
