Remek-djelo Ridleya Scotta postalo je filmski klasik, no tek je dio priče utemeljen na povijesnim činjenicama.
Ubijanje muha koje vas izluđuju dok se odmarate nije na glasu kao neki herojski čin. No, ako nakon što ubijete treću odmjerenim i snažnim potezom muhomlata dignete isti u zrak i prema plafonu se izderete: „ARE YOU NOT ENTERTAINED!?“, dajete tom svom činu jednu potpuno novu dimenziju.
Eto, to nam je napravio legendarni Gladijator Ridleya Scotta, od čijeg je prvog prikazivanja prošlo punih 20 godina, no još uvijek zbog njega, kad je na televiziji, ostavljamo sve svoje poslove i gotovo tri sata pratimo već toliko puta viđenu priču.
Ako, osim tople pive i Hajdukovih gostovanja, postoji stvar koja sigurno može dovesti muškarce do suza, onda je to tragičan kraj ovog kultnog filma u kojem glavni junak Maximus prolazi put od generala rimske vojske, preko života u ropstvu pa sve do herojske smrti za dobrobit Rima, prkoseći caru Komodu. No, koliko je zapravo sve to stvarno i utemeljeno na povijesnim činjenicama?
Glavni likovi
Za početak, film zaista ima povijesno vjerodostojan okvir. Kako znamo još iz školskih klupa, rimski car Marko Aurelije, koji umire na početku filma, bio je jedan od najomiljenijih rimskih careva. Poznat je i kao filozof i mecena umjetnosti, no činjenica je da je puno i ratovao. Scena borbe s germanskim barbarima odgovara otprilike povijesnom vremenu kad su se te bitke odvijale (oko 180. g. n. e.), kao i smrt Marka Aurelija.
Nejasno je kako je Marko Aurelije umro. Dok ga u filmu uguši vlastiti sin, postoje brojne verzije u povijesti, a rimski je povjesničar Cassius Dio čak napisao i da su ga ubili njegovi liječnici. Bilo kako bilo, njegov sin Komod ga je naslijedio, a, za razliku od filma, povijest kaže da je on zajedno s Markom Aurelijem vladao već nekoliko godina, tako da se već znalo tko će biti nasljednik. Isti povjesničar ipak je napisao i da Marko Aurelije nije u potpunosti bio zadovoljan Komodom, a kao „poguranac“ toj teoriji stvoren je Maximus kojem je navodno Marko Aurelije htio prepustiti vlast, što je i pokrenulo čitav niz događanja u filmu.
Maximus je zapravo kombinacija više likova koji su stvarno postojali u rimskoj povijesti − rimskog generala koji je ratovao u Germaniji Taruttienusa Paternusa, miljenika Marka Aurelija koji je na kraju i oženio njegovu kćer Lucillu, Tiberiusa Claudiusa Pompeianusa i stvarnog ubojice cara Komoda, njegovog hrvačkog trenera Narcissusa. Da, Komod nije ubijen u spektakularnoj borbi u areni, već ga je njegov trener zadavio dok je bio u kadi, kao vrhunac urote protiv njega.
Nije tajna da je Komod bio jedan od onih poremećenih rimskih careva. Povijest kaže da se on nije baš previše bavio vladanjem, već da je konce vlasti prepustio svojim pomoćnicima, dok je njegova jedina ljubav bila borba. Komod je, za razliku od Joaquina Phoenixa u filmu, bio izrazito visok i plavokos te izrazito mišićav.
Bio je dobar gladijator koji se mogao nositi s protivnicima, nastupao je često u areni pred mnogobrojnom publikom i stalno pobjeđivao, bilo ljude, bilo životinje. Zanimljivo, u filmu se čini da je njegova vladavina trajala tek nekoliko mjeseci, a zapravo je trajala 12 godina.
Krvavi sport
Zanimljiv je u filmu i prikaz gladijatorskih borbi te cijelog tog svijeta krvavih predstava u arenama. Istina je da su gladijatorske borbe bile spektakularne i krvave, da su nekad uključivale i sudjelovanje (i klanje) egzotičnih i opasnih životinja. Ali takve su gladijatorske borbe više bile iznimka nego pravilo.
Nije istina da su svi gladijatori bili robovi, mogli su se u te borbe uključiti i slobodni građani, a nije ni čudo jer su gladijatori tadašnjeg vremena bili vrlo cijenjeni u društvu, usporediv je bio njihov status sa statusom današnjih sportskih zvijezda. Za svaku priredbu dijelile bi se velike nagrade, a pobjednici bi, osim novca, dobili i brojne benefite, kao što su druženje s djevojkama ili čak i slobodu.
Upravo zbog tog zvjezdanog statusa koji su imali najbolji gladijatori rijetko se kad pristajalo na borbe do smrti. Ipak su gladijatori uglavnom imali svoje vlasnike koji su također grabili dio zarade od pobjeda. Isto tako, notorni „palac dolje“ nije uvijek značio smrt. Car je promatrao borbe i time je samo označavao pobjednika. Znalo se dogoditi i da oba borca dobiju „palac gore“ nakon što su odradila odličnu, hrabru i bespoštednu borbu, što bi označilo da je borba neriješena. U slučaju da su se borili kukavički, obojica su mogla dobiti i „palac dolje“.
Nevjerojatna je, ali povijesno utemeljena činjenica da su gladijatori imali svoje sponzore čije su znakove nosili, a pod sponzorima, političkim ili poduzetničkim, bila su i cijela gladijatorska natjecanja.
Kad se sve ovo uzme u obzir, Gladijator je tek djelomično povijesno utemeljen film, no povijest je nekad malo dosadna pa ju treba dramatizirati da bi se dobio pokoji Oscar. Jedna od poanti priče je i borba za demokraciju, odnosno da se Rim pretvori ponovo u republiku, što je samo u skladu sa suvremenim načinom političkog razmišljanja. Rim je i nakon smrti Komoda još dugo ostao carstvo, no nekako je ljepše dati smisao Maximusovoj smrti koja je ultimativni dokaz da pojedinac može napraviti nekakvu razliku, makar bio i rob.
Piše: Marin Karadžija
Izvori: Rotten Tomatoes, Daily History, War History Online, History Hit, Guardian
Foto: Screenshot
