Proteklih nekoliko dana mogli smo se nagledati i naslušati priča o katastrofalnom izlasku toliko očekivane igre Cyberpunk 2077, zbog čega je ovo i više nego pravo vrijeme za otići u prošlost i otkriti priču o filmu koji danas ima status klasika cyberpunk žanra.
Tijekom svog (ne toliko dugog) života pogledao sam dovoljno trash klasika da otprilike mogu shvatiti kako je određeni film postao kultnim unatoč svojoj objektivno niskoj kvaliteti. Neki od tih svakako su The Room, Star Wars: Holiday Special, Samurai Cop, The Wicker Man i tako dalje, da ne nabrajam. U većini njih uživa se iz potpuno iracionalnih i, za neke, blago poremećenih razloga. I sām se osjećam donekle posramljeno kad kažem da sam sve ove filmove (osim Holiday Speciala) pogledao više od jednog puta i da sam svaki put uživao s osmijehom od uha do uha. Zbog svega toga pomislio sam kako će gledanje nečega što je puno bolji film od svih gore navedenih proteći bez problema te da ću shvatiti zbog čega dan-danas ima hrpetinu vjernih pratitelja. Jesam li bio u pravu? Pa… donekle. Nadam se da ćete nas ispratiti u otkrivanju priče iza Hardwareovog kultnog statusa, uz što ću dati i svoja vlastita mišljenja koja su ipak malo drukčija nego što bi se nakon prvih par rečenica pomislilo.
Jeftina, ali i kontroverzna produkcija
Hardware je snimljen za nevjerojatnih milijun i 500 tisuća dolara, što je čak i za ono vrijeme bilo poprilično malo. Produkcijska kuća Miramax uspjela ga je ipak dovoljno napuhati u javnosti pa je film tako na kino blagajnama zaradio 5,7 milijuna dolara, a uz to je u prvom tjednu prikazivanja bio šesti film na box office ljestvicama (što iskreno nije ni bilo toliko teško s obzirom da je jedini kvalitetan film tih dana bio GoodFellas). Kako bi se što više uštedjelo na budžetu, većina scena snimana je na napuštenim lokacijama, dok je jedan dio čak snimljen unutar Londona, točnije četvrti o kojoj gradske vlasti baš i nisu vodile brigu.
Scenarist i redatelj Richard Stanley nije skrivao ljubav prema distopijskim društvima prikazanima u brojnim stripovima ranih 80-ih, kao ni prema Terminatoru, što je više nego uočljivo tijekom cijelog filma. Filmoljupci koji nisu uspjeli pogledati Hardware u kinima mogli su to učiniti kod kuće na kazetama ili LaserDiscu, dok se za DVD i Blu-Ray čekalo sve do 2009. godine. Činjenica da je jeftini film iz 1990. izbačen na modernim medijima 20 godina kasnije zaintrigirala je velik broj ljudi, zbog čega je cult following eksponencijalno veći nego što je bio prije toga. Ali zašto bi se netko uopće mučio s izdavanjem nečega što bi najvjerojatnije bilo bacanje para bez ikakve mogućnosti za zaradom?
Odgovor je zapravo vrlo jednostavan, Richard Stanley je Hardware (većinom) bazirao na kratkom stripu Shock! koji se pojavio u Judge Dredd Annualu iz 1981. godine. Popularnost filma dovela je do toga da su ga pisci stripa, Steve MacManus i Kevin O’Neill, tužili i u konačnici dobili parnicu za plagiranje njihove priče te su morali biti uvršteni kao scenaristi, a film je na DVD-u i Blu-Rayu dobio naljepnicu based on zbog velikog utjecaja tog istog stripa. Priča Shoka ide ovako: vojnik se vraća kući i donosi svojoj djevojci robota koji se samostalno popravi i zaključa djevojku u stan s namjerom da je ubije. S obzirom da robot ima termalne senzore, ona brže bolje pobjegne u hladnjak i izbjegne skeniranje, iznenadi ga i dokrajči. Priča Hardwarea je manje-više Ctrl+C 🡪 Ctrl+V ovog stripa uz hrpu dodatnih likova i drukčiju atmosferu, koja se neizmjerno bolje uklapa u cijelu priču o robotu ubojici nego ona iz stripa.
Pustinjak traži pravi put.
Isplati li ga se pogledati 30 godina kasnije?
Kratko i jasno: da. Reći ćemo malo više o tome zašto, ali red je da se nešto kaže i o samome filmu, čisto da ne ostanete ”slijepi” tijekom cijelog članka. Svemirski marinac Moses (u nastavku Mo) se nakon akcije vraća u New York svojoj djevojci Jill i putem joj odluči kupiti poklon od nekog random pustinjaka sakupljača. Jill je inače umjetnica koja svoja djela radi od željeznog otpada i Mo pretpostavi kako će joj se robot kojeg je kupio dopasti dovoljno da ponovno zasluži njezinu ljubav (Jill je očito bijesna jer Mo svako malo mora ići u vojsku). Upravo to se i dogodilo pa je Jill već iste večeri drage volje pala u Moovo naručje. Mo se ne vraća sam nego zajedno sa svojim dobrim prijateljem Shadesom, za kojeg se kasnije ispostavi kako je teški ovisnik o drogama. Uz to, Jill iz drugog stana promatra pohotni susjed Link kojeg glumi William Hootkins, poznat po ulogama Porkinsa u Star Warsu i Eckhardta u Batmanu iz 1989. godine (ah, how the mighty have fallen). U svijetu Hardwarea se u prošlosti očito dogodio neki nuklearni rat zbog kojeg je na zemlji prisutna ogromna količina radijacije i koji je razlog da se Jill elektroničkim vratima zatvorila u stan i temeljito provjerava svakoga tko dolazi. Long story short, robot se ubrzo aktivira i krene u ubojiti pohod kroz zaključani Jillin stan iz kojeg nema bijega.
Kao što vidimo, priča nije pretjerano komplicirana, a razrada likova je u najmanju ruku kompletan bućkuriš. Shadesova ovisnost o drogama spomene se tek nakon dvije trećine filma dok ćete se svaki put pitati ”Koji vrag?” kad god se Link pojavi u sceni, pogotovo nakon što dođe u Jillin stan kako bi joj pomogao s poludjelim robotom. Njegove neslane šale čak će i najpohotnije manijake dovesti do ruba gađenja, a od njegovog opernog glasa sigurno će vam popucati pokoji bubnjić. Najveći redeeming quality cijeloga filma, uz Stacy Travis kao Jill, je lik Mosesa kojeg je odlično odglumio mladi Dylan McDermott (Stalker, The Practice, The Perks of Being a Wallflower,…); jako se lako poistovjetiti s njime i točno vidite koliko mu je težak svaki trenutak kojeg proživljava u ovom kaosu.
Markantni Dylan McDermott odradio je odličan posao kao Moses.
Nevjerojatno turoban i realističan stil
Iako je priča i sve vezano uz nju jako loše, ponekad i cringeworthy, atmosfera i stil su pun pogodak. Uzmimo opet u obzir kako je ovo film snimljen za ”siću” te je pravo malo čudo vidjeti ovako dobru kinematografiju i vizualne efekte koji se mogu mjeriti s najvećim holivudskim blockbusterima kasnih 80-ih. Očito je da se Stanley u nedostatku znanja s pisanjem dijaloga odlučio za style over substance pristup i u tome je u potpunosti uspio. Prve scene crvenog neba i sakupljača koji iz pijeska uzima ostatke robota, zatim prolazak glavnih likova kroz naslage željeznog smeća, New York pokriven gustom maglom, a negdje i poplavom… pa čak i kratka pojavljivanja Iggy Popa i Lemmyja iz Motörheada, sve to daje ovom filmu turoban štih i ne isključuje mogućnost ovakvog scenarija u budućnosti.
Uz to, svi specijalni efekti u ovom filmu su u potpunosti ”ručni rad” i nema apsolutno nikakvog korištenja računalno generiranih animacija. To se ponekad jako loše odražava na robotu koji često mijenja izgled i načine kretanja, ovisno o kutu snimanja i je li se u tom trenu radilo o lutki ili čovjeku koji iznutra upravlja njime. S druge strane, svi ostali efekti poprilično podižu produkcijsku razinu filma i daju osjećaj realizma koji se u godinama poslije sve manje i manje pojavljuje u post-apokaliptičnim filmovima i serijama.
Jill se u hladnjaku skriva od droidovih toplinskih senzora.
Kultni status
Smatram li da je Hardware zaslužio kultni status kakav ima? Ne. Film, osim atmosfere, nema ništa što bi ga moglo učiniti kvalitetnim filmom i vrijednim višestrukog gledanja. Da je npr. susjed Link bio toliko užasan da je smiješan, možda bi se mogao pronaći neki rewatch value. Ovako, s kritičnim dijalogom, lošom pričom i razvojem likova, ne postoji ništa u čemu ćete iskreno uživati osim u vizualima. Sve to više je znak ispodprosječnog filma s puno neiskorištenog potencijala nego klasika žanra i nečega čemu ćete se vraćati iznova i iznova.
A opet, shvaćam li zašto Hardware ima kultni status? Donekle da. Sve ovo što sam gore nabrojao mnogima će biti recept za uživanje i konstantno gledanje na neki veliki dan ili praznik/blagdan. Između ostalog, radnja filma odvija se na Božić tako da možemo reći kako je ovo, baš kao Die Hard, božićni film kojim si možete uljepšati taj blagdan s nekim bliskim ili s članovima svoje obitelji. Svakako preporučam da ti isti članovi obitelji imaju iznad 18 godina jer budite sigurni da ćete ovom ”malom školom jeftinog pravljenja fascinantnog filma” svojoj djeci upropastiti potencijalno savršen Božić. Film ionako traje samo sat i pol tako da nemate što ni izgubiti. Uživajte!
Piše: Petar Plastić
