Streaming, kina, torrenti, pokojne videoteke, DVD-i…uvijek je postojalo neko mjesto i tehnologija koje su pravi filmofili prigrlili. Tako je i sa nekim filmovima.
Osobno autor ovog teksta prošao je kroz sve faze gledanja filmova: od kina, preko videokazeta (nisam toliko mator da sam imao Betamax. Sve je bio krasni VHS…uz neponovljive magične trake za čišćenje glava), DVD-a preko torrenta do modernih streaming platformi.
Pa stoga autor osjeća da možda može predložiti 5 filmova koje ste trebali pogledati, a niste. Izbor je teško osoban i autor ne želi biti hermetično autistični filmski kritičar – snob koji se kune u opća mjesta filmske industrije kao što je „Citizen Kane“ ili perjanice mongolske kinematografije 60-ih. Ovo su mainstream filmovi koje možete pogledati bez problema. Pa krenimo bez nekog određenog poretka:
1. Dog Soldiers (r. Neil Marshall, 2002.)
Prije nego je režirao „The Descend“ (vrlo neugodan film. Ne znam kako ga drugačije definirati, jer je brutalno klaustrofobičan i jeziv) Marshall je režirao malu akcijsku horror poslasticu. Klasična priča o izoliranoj skupini ljudi (vod vojnika na vježbama) koji se nađu na izoliranom mjestu (škotskim vrištinama) i koje spopadne ubojiti neprijatelj (obitelj vukodlaka) … i klanje može početi. Viđeno već milijun puta u svim gore hororima u zadnjih 20 godina, koji inače dosta toga vuku iz upravo ovog nepoznatog filmića. Nije sve straight forward, imamo sole survivora i znanstvenicu i par odličnh twistova i nisu baš glavni likovi bespomoćni (ipak su vojnici u pitanju pod punim naoružanjem). Film je imao sve predispozicije da postane još jedan zaboravljivi horror, ali to se nije obistinilo. Vješto je režiran i drži vas od početka do kraja u neizvjesnosti, čak ima i par trenutaka kad onako glupo holivudski navijate „tooo rokni ga“, par crnohumornih trenutaka i hrpu gore scena i neprehebive dijaloge. Nema cenzure. Krv teče, udovi lete, nema čudesnih nadljudskih supermena. Čak i vukodlaci nisu neuništivi. Uz twist na kraju…koji ćete morati sami dočekati.
Svakako pogledati u ranu zimu, po mogućnosti dok vani puše ledeni vjetar i niste sigurni da li je to fakat vjetar ili nešto zubato.
Trivija: jedan od likova se zove – Bruce Campbell. Za objašnjenje pogledati kultni „Evil Dead“.
The scena: „Dogs. More like pussies.“
2. Bedazzled (r. Stanley Donen, 1967.)
Ako vam je poznat naslov to je zato jer postoji i remake. Holivudski naravno. U kojem su najdomljiviji dio modne kombinacije utegnute Liz Hurley. Koje nisu vrijedne da izgubite sat i nešto vremena na Brendana Frasera. Nemojte. Ako ste već mazohist probajte egipatsku depilaciju.
Original iz 60-ih je real deal: beskrajno šarmantna inačica klasične faustovske priče o prodaji besmrtne duše nečastivom, uz scenografiju swinging sixties, odlične dijaloge i poprilično blasfemično ozračje cijelog filma…danas bi nadbiskupska konferencija ili domaća „spanish inquisition“ imala štogod reći o ovome filmu. Čak i Belzebub je nekako simpa, uz beskrajno smotanog Dudley Moorea i bombu Raquel Welch koja utjelovljuje jedan od smrtnih grijeha. Koji – pretpostavite sami.
Sjajan film, uz pravu dozu britanskog uvrnutog humora i par apsolutno bizarnih scena, izvuče osmijeh na lice i par trenutaka onog nepatvorenog, iskrenog smijeha. Gledati ujutro nedjeljom umjesto prijenosa mise na državnoj dalekovidnici. Autor ga je doslovno gledao zadnji put prije (pazi apsurda) emisije religijskog sadržaja na HaTeVeu. Ne znam je li netko onako podrivački submisivno to poturio ili nitko ne provjerava programsku shemu.
Trivija: Lucifer u filmu non stop nosi crvene čarape. Čak i kad nije u ljudskom obličju. Ne pitajte, skužit ćete.
The Scena: Red skakutajućih časnih. Neopisivo. Morate pogledati.
3. Angel Heart (r. Alan Parker, 1987.)
Alan Parker je uz remek djela „Mississipi u plamenu“ i „Ponoćni ekspres“, režirao par vrlo poznatih spotova i dio te MTV estetike je prenesen u ovaj film. (op.a. Emtivi je 90ih bio ono što je trebao biti po definiciji – specijalizirani kanal za glazbu i spotove, a ne današnja plejada idiokratskih realitija. Glazba se pamtila po spotovima i hrpa legendarnih videouradaka je upravo potekla iz tog vremena. No to je tema za drugi članak..vratimo se na film)
Prije nego zavrnete nosom na Mickey Rourkea, dajte mu šansu. Umjesto preparirane muške Barbike križane sa Kim Kardashian, osamdesetih je bio dobar glumac i seks simbol („Devet i pol tjedana“!) i ovdje je uspješno utjelovio privatnog detektiva kojeg angažira poprilično bizaran klijent da pronađe nestalog pjevača. Slijedi sat i pol čistokrvnog film noira, Robert De Niro, Lisa Bonet, američki jug, brutalno nasilje, jazz, prljavština i obrati, voodoo, pilići, liftovi i maestralno građenje atmosfere nelagode do vrhunca na kraju.
Nema hepienda, nema spasa. Gledati uz porciju KFC krilaca i Southern Comfort…ako nemate slab želudac. Jer ima neugodnih scena. Ali gledati. Par puta da pohvatate sve detalje.
Trivija: Marlon Brando je bio u planu za ulogu koju tumači De Niro. Ne bi bilo tako dobro.
The Scena: Mickey i Robert u restoranu, jaje i monolog o religiji.
4. Children of Men (r. Alfonso Cuaron, 2006.)
Ok, ovaj ste film možda i gledali, ali je bitan iz par razloga. Mračna vizija svijeta 2027., kojeg je poharala epidemija gripe (sic!) i u kojem se već 18 godina nije rodilo niti jedno dijete (op.a. iz nepoznatog razloga originalna ideja u romanu P.D. James gdje su muškarci sterilni je promijenjena na kontru: žene su sterilne), svijeta poharanog terorizmom i ratovima, gdje imigrante koji pokušavaju ući u Veliku Britaniju policija drži u kavezima za pse i gdje je nemoguće pronaći ijednu pozitivnu vijest ili činjenicu koja bi prekinula spiralu ludila, bivši aktivist kojeg glumi Clive Owen pristaje mladu imigranticu prebaciti u utočište van Britanije, usred ludila građanskog rata. Ok gdje je catch?
Curka je – trudna. Kako i zašto nitko ne zna ali ih love – svi. Vlada, aktivisti, teroristi…svi. Dva sata suludog tempa, duuuugačkih kadrova (Cuaronov zaštitni znak) i sivo plavih tonova, beznađa, depresije, izdaja, žrtvovanja i općenito neskrivene parabole na biblijske motive završava kako ste mogli i pretpostaviti. Gledajte. I opet gledajte iduće godine. Možda prepoznate neki detalj koji je baš danas bio u vijestima.
Trivija: redatelj nikada nije pročitao roman po kojem je snimljen film.
The Scena: prekidanje borbe prsa u prsa u razvaljenom predgrađu nekog grada, kad svi umiješani na prizor trudne djevojke prestaju i zure u nevjerici, šapćući blagoslove na više jezika, iz više religija, padajući na koljena i pokušavajući dotaknuti priviđenje. Cijeli kadar je bez reza i traje valjda 10 minuta. Tko se ne naježi, psihopata je, bez obzira na to da li je religiozan ili ne. Ja nisam, pa je malo falilo da onako muški zaplačem. Čista emocija.
5. The Party (r. Blake Edwards, 1968.)
Duo Edwards – Sellers je najpoznatiji po serijalu o Pink Pantheru (op.a. nije film proizašao iz crtaća. Obrnuto je bilo. Cijeli serijal PP animiranih filmova je spinoff animiranog lika iz špice) no autoru osobno je upravo ovaj film vrh genijalnog dvojca. Sat i pol neprekinutog gega sa Sellersom u ulozi indijskog glumca statiste koji u nizu suludih grešaka umjesto otkaza dobije poziv na zabavu u dom režisera čiji je film upravo (da prostite na izrazu) zasrao i naravno…uništi mu cijelu kuću.
Neću otkrivati kako ali ako ste gledali PP filmove znate što očekivati…pa još na kvadrat. Gledati uz kokice i sokić, uz dragu osobu. Smijeh liječi i opušta. Uživajte.
Trivija: ovo je bio jedan od Elvisovih omiljenih filmova.
The Scena: „Birdie Nom Nom!“
Dodatak: nisu ušli u 5 ali su komotno mogli:
Fight Club, Solaris, Mondo Bobo, Donnie Darko, American Beauty, John Dies At The End, 8 mm, True Romance, Dog Life, Woman At The Verge Of Nervous Breakdown, Y Tu Mama Tambien, Once Were Warriors, Kung Pow, Last Days of Frenkie The Fly…ima ih. Istražujte, nije sve Hollywood.
Autor: Sinner
Foto: official
