Na domaćoj glazbenoj sceni postoje razne pojave, od huljićevskih groteski koje se jedva mogu nazvati glazbom preko bastardnog desno orijentiranog hard roka koji slušaju bakice do teško alternativnih glazbenika za koje nitko nije čuo osim vlastite sestre i sve između. No u toj šumi uglavnom šunda ipak postoje glazbenici koji su u zadnjih 30ak godina uspjeli složiti genijalan album koji je bio teški flop, bilo zbog loše reklame, distribucije, medijske neukalupljenosti ili jednostavno: ljude već 30 godina ne zanima glazba. Osim ako nije šund. Pa krenimo, bez određenog kronološkog reda:
1. Valerija – „Bright side of the blues“ (2011., Aquarius Records)
Gdje krenuti? Ah da…Mayales. Jazz rock fusion funk bend okupljen oko Kristijana Beluhana i odlični album „Svima želim raj za sve“ s Valerijom Nikolovskom na vokalima. „Bright side of the blues“, live snimku koncerta iz Aquarius kluba otvara „Mogu i sama“ s tog albuma i iza toga slijedi 12 prekrasnih komada za čagicu, chillanje i sve između. Sjajno raspoloženi bas-bubanj duo Buč –Šomen, Mirčeta na gitari i Viktor Lipić na klavijaturama furiozno voze kroz 13 pjesama, obrađuju Van Morrisona, Billie Holiday i Hendrixa u nestvarno odsviranoj „Little Wing“, pokriveni Valerijinim ekspresivnim vokalom i feelingom klupske svirke, polumraka i dima. Koncert kakav bi trebao biti. Ni previše ni premalo. Jedini problem…nisam bio na tom koncertu.
Slušati na repeat: Mogu i sama – Bila sam žena – Little wing
2. TBF – „Ping Pong ili umjetnost zdravog đira“ (1997., Croatia Records)
The Beat Fleet ili tibief su najbolji domaći hip-hop bend. Točka. Čekaj, čekaj…a Tram 11? Pa…ne može se uspoređivati. Tram su bili i ostali HC hip-hop uglavnom za publiku s područja Zagreba, ukalupljeni u oldskul shemu tough guysa, agresive i što se najzad vidi na povratničkom albumu – poprilično desno orijentirani. TBF uzimaju osnovu sampliranja i teksta ali su daleko više laid back i maštoviti: kasnije su snimili praktično rock albume, uživo nastupaju s bendom (i to odličnim bendom) i imaju nekakav opušteni, mediteranski stav…što ne znači da nisu ozbiljni. Prvi album „Ping pong“ i prvi spot „Yen Dva“ su pokazali da postoji i drugačiji hip-hop od uobičajenog „šaka u vuglu-hoodica-kvart“ mota. Album je producirao Luky, izuzetno talentirani glazbenik koji je iskoristio kvaku u ugovoru s moćnim Croatia Recordsom gdje je stojalo da matična kuća MORA izdati sve što on producira , pa čak i sulude mješavine sampliranih jazz beatova, dalmatinskih klapa, funk podloga, Olivera, dječjih pjesmica, Marleya, Luke Bebića, glazbe iz horrora i „Našeg malog mista“, šamaranja tekstovima koji pokrivaju sva opća mjesta Hrvatske 90ih – siromaštvo, profiterstvo, socijalnu nepravdu i revolt balansirani urnebesnim stihovima o namjeri da se djeci kradu sladoledi – sve je tu. Sve je na mjestu. Najbolja slika devedesetih ikada, teški i mračni a opet razigrani album.
Slušati na repeat: Yen dva – Moj um pali – ST stanje uma
3. Chang Ffos – „Trust this arcane device“ (2006., Moonlee records)
(flashback,Rijeka, cca 200neka, prvi susret s Chang Ffos) – iz polumraka na stage izlazi ljevoruki gitarista sa dredovima do koljena, basista, bubnjar sjeda i počinje grmljavina teške distorzije, prekrivena režanjem ćelavog tetoviranog pjevača. Najintenzivnijih pola sata cijelog festivala. Stotinjak hardcore-punk-metal životinja u publici je nakon desetak minuta moshpita jednostavno stalo i zapanjeno gledalo i slušalo što se događa. Chang Ffos uživo su udarali količinom energije koju je teško nadmašiti. Dio toga su uspjeli prenijeti na jedini album iz 2006. godine i potom se (kako to biva kod nas) – raspali.Pjesme bez uobičajene strukture stih-refren-most-solo-štogod. Samo čista energija gitare i basa u niskom štimu, suludog bubnjanja i Erorovog urlanja. Pjevač je dizajnirao omot (inače je tattoo majstor) i na albumu je snimljena i „Le charmeur de serpents“, deset minutni hipnotizirajući instrumental napravljen oko ponavljajućeg rifa, koju bend izvodi i svira od prvog demo snimka. Teško da će ikada više biti snimljen toliko težak a opet profinjeno aranžiran i odsviran album kao ovaj. Kapa dolje, ne ide dalje.
Slušati na repeat: Iron Icon– Bowels of the beast of matriarchate/Le charmeur de serpents – Ondjage
4. Valentino Bošković – Velika Praska (2020., samizdat)
Najbolje čuvana tajna domaće glazbe, bend nazvan po izmišljenom bračkom astronautu, album koji je bio dostupan kao besplatni download pa potom vinil-slikovnica. Što je to dovraga? Side projekt dvojice glazbenika, otpjevan na bračkom dijalektu, mješavina rocka, psihodelije i Feral Tribune zafrkancije. Sjajno za ljetne večeri na moru, dok otvarate drugu bocu domaćeg vina, blenete u daljinu i slušate o noni iz budućnosti, solo dionicama Briana Maya i trafikantu koji je umro i ostavio ključeve kioska kome trebaju. Ne može se opisati, samo slušati do besvijesti. Da..ovo je treći album, prva dva otkrijte sami.
Slušati na repeat: cijeli album.
5. Laufer – Pustinje (1994., Croatia Records)
Tamo negdje davnih 90-ih je postojao grunge i Damir Urban je pjevao u rock bendu. Koliko god grunge zloupotrebljavan i parodiran, karirane košulje i Nirvana su izvukle neke od najkreativnijih trenutaka u glazbi ikada a „Pustinje“ su jedini domaći grunge album, od početka do kraja. I zapanjujuće originalan. Urbana ili volite ili mrzite. Ćelavi čudak iz Rijeke, usprkos kritikama tekstova na razini srednje škole, loše kopije EKVa, previše teatralnosti – taj isti Urban je u Lauferima i solo projektima ostvario neizbrisiv trag na domaćoj sceni. Album otvara Falš. Doslovno. Fulanih 20 sekundi stvari „Hej tata“ ima svrhu intra u 40-ak minuta teškog funk rocka. Od homagea horor filmovima u „Vampiru“, preko beskrajno dirljive „Umorni kompas“ do teške, paranoične „Balerine“ i prekrasnog „Mjesečevog roga“ i „Pustinja“ distorzirani rafali Vavine gitare grme preko funk basa i preciznog Tibljaševog bubnja dok ćelavi čudak pjeva, urla i zavija o vlastitim demonima, paranojama i ljubavi, ponekad odjednom. Album i danas zvuči jednako svježe i jako kao i prije 30 godina i pojede za doručak pola današnje rock scene.
Slušati na repeat: Matematička – Umorni kompas – Pustinje
Pisao: Sinner
