Nakon dugog ljeta, najzad je došlo hladnije vrijeme. Ako ne spadate u avanturiste kojima niti minusi ne smetaju u aktivnostima na otvorenom ili ste jedan od rijetkih indiferentnih XY Homo Sapiensa koji ne smatraju da je nogomet svrha i smisao ili vam je dosta binđanja serija vrijeme je za – čitanje.
Pomalo zaboravljena vještina koja je ljudsku civilizaciju dovela do vrha prehrambenog lanca na planetu, čitanje je sjajna vježba kognitivnih procesa, obogaćuje vokabular i smanjuje stres.
Po posljednjoj statistici u dragoj nam domovini postotak građana koji su pročitali jednu knjigu godišnje je 42 posto. To nije ni čudno s obzirom na ogromnu količinu podataka dostupnih na klik pretraživača, društvene mreže i streaming platforme. Ono što zabrinjava je preko 50 posto ekipe koja nije dobrovoljno pročitala niti jednu knjigu niti namjerava. Za ostale nedivljake par preporuka knjiga koje treba pročitati jednom u životu. I ne…neće biti klasika književnosti. Za to ste imali sustav obrazovanja. Ovo je malo drugačija lista.
1. Klub Boraca (Fight Club) – Chuck Palahniuk, 1996., prevedena 2000., Sysprint
Anarhija, nesanica, apatija, crnohumorna zajebancija, sve što ste ikada željeli znati o sapunu i kraju civilizacije u prvijencu američkog pisca ukrajinskih korijena.
Knjiga je relativno kratka novela prepuna suludih situacija, nasilja i besmrtnih citata koju je vrlo uspješno ekranizirao David Fincher (tko nije gledao Fight Club…nek pogleda). Nema trenutka praznog hoda a Palahniuk izbacuje iz stranice u stranicu hrpu trivija koje su mu postale zaštitni znak kroz kasnija djela.
Ako se čini da je sve napisano imaginacija, nije. Hrpa situacija je inspirirana stvarnim događajima njegovih poznanika i prijatelja (o da…restoranski terorizam je stvaran) a izdavač je striktno zahtijevao da prilagodi recepte za sapun i srodne tvari. Inače bi FBI proglasio knjigu opasnom.
Prava muška knjiga. Jer o Klubu Boraca se ne priča. Klub Boraca se mora pročitati.
2. Češljugar (The Goldfinch) – Donna Tartt, 2013., prevedena 2015., Algoritam
Klub Boraca je brz i pretrpan svime, Češljugar je spora, dugačka i elegantna knjiga. Preko 800 (!?) stranica kritike modernog američkog društva početka 21.stoljeća i treći roman kultne američke spisateljice u 30 godina karijere.
Dovoljno je polako raščlaniti prethodnu rečenicu: Treći. Roman. U. 30. Godina.
Nevjerojatno je da se kroz ogromnu knjižurinu autorica nije pogubila i potrošila već je svaka stranica izvor predivnih malenih detalja i opisa koji se grade oko naslovnog motiva minijature slikara Carela Fabritiusa. I ne…ovo nije roman o umjetnosti. Umjetnost je samo lajtmotiv koji se provlači kroz terorizam, disfunkcionalne obitelji, krivotvoritelje, ruske imigrante, kustose navučene na dop i okrutnost američkog sna u novoj inačici.
Koliko je Klub Boraca crnohumoran u opisu društva na kraju 20. Stoljeća, toliko je Češljugar elegantno rezigniran u opisu istog 2 desetljeća kasnije.
E da postoji i filmska adaptacija Češljugara. Koju nemojte gledati. Jer ne valja.
3. Je l’ neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince – Emir Imamović Pirke, 2006., AGM
Najčudnije priče se temelje na realnim događajima. Imamović je dugogodišnji urednik tjednika u susjednoj državi i knjigu je bazirao na istinitom događaju nestanka dviju djevojčica početkom stoljeća u Bosni…i valjda je u jednom trenutku odlučio utrpati u roman sve što je kroz karijeru čuo, vidio, napisao ili propustio kroz ruke. Ne tražite dublji smisao u onome što zvuči kao jako dugački vic o Bosancima. Ovo je bila i ostala realnost kako susjedne države tako i naših prostora, kad niste sigurni da li pratite ozbiljne vijesti ili neki od satiričnih portala. Pirke je uspio napisati sumornu kroniku rata, poraća, apsurda i nasilja na ležerni, gotovo opušteni način. U jednom trenutku se grohotom smijete da bi vas stegnulo sekundu kasnije kad shvatite što ste pročitali. Taj fatalni miks smijeha i tragedije je valjda ono što drži balkanska plemena živa stoljećima. I što čini ovu knjigu odličnom.
4. Pjesma Sudnjeg Dana (Armageddon Rag) – George R.R. Martin , 1983., prevedena 2012., Algoritam
Prije Game Of Thrones serijala, George R.R. Martin je bio relativno nepoznat autor kratkih fantasy, horror i SF priča i novela. Nepravedno, jer Hugo i Nebula su ekvivalenti Oskara u fantasy i SF okruženju.
Pjesma Sudnjeg Dana nije dobila niti jednu nagradu, dapače je bila toliko neuspješna u prodaji da ga je gotovo koštala karijere, ali roman o zamišljenom rock bendu Nazgul je odlična knjiga. Labavo naslonjen na mitologiju Gospodara prstenova, roman pokazuje ono po čemu je Martin postao poznat kasnije: radnja koja vas drži prikovane uz stranice. Za razliku od Igre Prijestolja, Pjesma je zaokruženo djelo, bez prednastavaka, nastavaka i par tisuća likova od kojih svaki ima neku bitnu ulogu u višestoljetnoj radnji. Rock ´n roll, brutalna umorstva, izgubljena generacija 60ih i smak svijeta – sve je unutar parsto stranica. Čitati uz podlogu prva 4 albuma Led Zeppelina, dok vani grmi i lijeva ledena kiša. Čisto da vas uvuče u atmosferu Armageddon Raga.
5. Villa Incognito (Villa Incognito) – Tom Robbins, 2003., prevedena 2005., Algoritam
Tanuki ili japanski rakunopas, je poprilično osebujna životinja. Iako spada u porodicu pasa, izgleda i ponaša se kao američki rakun i … ima ogromne gonade. Zbog čega je u japanskoj mitologiji ekvivalent pohotnih satira i glavni lik bizarnog i prekrasnog romana američkog spisatelja Toma Robbinsa. Uz njega, u knjizi se pojavljuju i njegova kćer (ne pitajte..bit će vam jasnije kad krenete čitati), tri nestala pilota američkog zrakoplovstva koji su odlučili odgoditi povratak u SAD nakon vijetnamskog rata usput se baveći švercom opijuma, fanatični vladini dužnosnici koji su ih odlučili privesti pred lice pravde, istočna Azija, post 9-11 Amerika i sjeme krizanteme. Čudniju knjigu niste i nećete pročitati. Magijski realizam, špijunski roman, antiratno djelo i prije svega: odlično napisana i maštovita knjiga. Buduće kultno djelo.
Piše: Sinner
Foto: Privat i Image by Dariusz Sankowski from Pixabay
