Nogometni prijelazni rok ovog je ljeta dulji nego smo navikli. U većini najjačih nogometnih liga on po novom traje do 1. rujna, a tijekom njega smo, kao i svake godine, vidjeli svakakvih poteza klubova. Bilo je tu velikih promašaja dovedenih za ogromne iznose, slobodnih igrača koji su uspjeli iskamčiti ogromne ugovore, a pokazat će se i da su neki klubovi doveli briljantne nogometaše ispod cijene.
Moglo se primijetiti i da su pojedini nogometaši prodani odnosno kupljeni po prevelikim cijenema. Kao primjer je dovoljno navesti dvojicu mladih nogometaša – Alexandera Isaka i Antonyja. Isak je iz španjolskog Real Sociedada prešao u engleski Newcastle za 70 milijuna eura. Antony iz Ajaxa u Manchester United za 100 milijuna eura. Po ova se dva slučaja vidi da igrači, za koje su neki od vas prvi put čuli u ovom članku, samo na račun potencijala mogu doseći astronomske cijene.
Zanimljivo je da su megatransferi počeli tek nakon 2000. godine. Dotad je najveći, rekordni transfer u povijesti nogometa iznosio 35 milijuna eura. Bio je to prelazak Nicolasa Anelke u Real Madrid. Dakle, u nešto više od 20 godina stigli smo od toga da najskuplji igrač na svijetu vrijedi 35 milijuna eura pa do toga da najskuplji igrač na svijetu vrijedi 222 milijuna eura, što je šest puta veći iznos. Kako to?
Objektivni ekonomski razlozi
Uzet ćemo 2000. godinu kao referentnu točku u prošlosti nakon koje su nogometaši postali nevjerojatno skupi. Sagledajmo najprije najvažniji aspekt na globalnoj razini. Svjetska populacija iznosila je 2000. godine nešto više od šest milijardi ljudi. Danas je taj broj porastao na 7,7 milijardi, a kroz koju godinu doseći će neminovno i osam milijardi.
Više ljudi općenito znači veće tržište, više zainteresiranih za nogomet, više firmi zainteresiranih za promociju putem nogometa i više novca u igri. Zakon ponude i potražnje temeljni je postulat i žila kucavica kapitalističkog sistema. Stvarna vrijednost proizvoda ili usluge zapravo ne postoji, cijena raste onoliko koliko je netko spreman platiti da ga kupi.
Vrlo jednostavno, po tom principu, kad se sve zbroji i oduzme, nogometaši su danas plaćeni točno onoliko koliko zaslužuju biti da bi njihovi poslodavci (nogometni klubovi i njihovi vlasnici) stvorili profit.
Još je jedan objektivni ekonomski faktor – inflacija. Ponovo nas to vraća na godinu 2000., kad je krenuo ogroman porast broja ljudi na Zemlji. više ljudi znači i više novca, više dobara za sve. Kapitalistički sustav ima tendenciju širenja, no tiskanjem veće količine novca, njegova vrijednost pada. Po toj teoriji, opet, nogometaši su samo prividno postali skuplji, njihova je vrijednost točno onolika koliko tržište odredi, uz sve svoje faktore.
Promjene u nogometnom svijetu
Na nogometnim se utakmicama među navijačima ponekad može vidjeti transparent na kojem piše “Against modern football”. Jauk je to pravih navijača, vjernih ultrasa za vremenima kad se, po njihovom mišljenju, nogomet nije igrao za novac, već za viteške vrijednosti poput časti, vjernosti ili (lokal)patriotizma. Ako su ikad takva vremena postojala, ona su sad već daleko iz nas.
Trenutno je toliko nova u nogometnoj igri da se igrači nerijetko odlučuju igrati za puno lošije klubove u Kini, Americi ili Kataru za basnoslovne iznose. U povećanju cijena nogometaša utjecaj su imali i menadžeri. Nedavno preminuli Mino Raiola bio je poznat po tome što je prodavao svoje igrače za lude iznose, samo kako bi sebi priskrbio dotad nezamislive svoje.
No sav taj novac treba odnekud i doći u klubove. Pritom nema važnijih papira od ugovora na televizijska prava. Stručnjaci kažu da će se u budućnosti televizija kao medij svesti na emitiranje sporta te da nikad neće izgubiti tu ulogu. Vjerojatno su u pravu. Dovoljno je reći da su televizijska prava za emitiranje engleskom prvenstva u 90-im godinama prošlog stoljeća koštala malo manje od 400 milijuna eura, a da danas vrijede oko pet milijardi eura.
I na kraju – specijalizirani kanali i društvene mreže. Nogomet se prije interneta, pogotovo društvenih mreža, mogao jako limitirano pratiti na malobrojnim televizijskim kanalima, radiju i u novinama. Danas postoje kanali koji emitiraju sport 24 sata na dan, može se pogledati praktički sve što želite ako platite dovoljno. Dodatan doseg, ali i razne kuteve, analize i dodatan sadržaj vezan uz nogomet nude portali i društvene mreže.
Bit će i skuplji
Dakle, kad sve zbrojimo i oduzmemo, kapitalistički sustav cijeni nogometaše točno onoliko koliko oni zbilja vrijede, a nogomet je postao zlatna koka za sponzore, brojne investitore i bogataše. Ulaznice, televizijska prava, sekunde emitiranje reklama u prijenosima, sve to nosi određeno poskupljenje nogometaša.
Iako se možda u pola slučajeva sto i više milijunski transferi isplate, očekujte u budućnosti sve više takvih slučajeva, Momčadi se u ovakvom stanju, izgleda, odlučuju kockati čak i s vrlo labilnom i nedokučivom varijablom kao što je potencijal te za njega iskeširati, kako smo ovog ljeta doznali, 70 do 100 milijuna eura. Kako bi rekao sportski direktor Hajduka Mindaugas Nikoličius – bit će toga još.
Piše: Marin Karadžija
Foto: Flickr
