Svi smo čuli za legendarne ratnike poput Spartanaca, Rimljana i Atenjana, dobro znamo i za vikinge, samuraje, vitezove, no postoji jedna podosta dugovječna skupina ratnika koja je nekako u povijesti prošla ispod radara.
Njihovo je ime berserkeri, djelovali su u sjevernim krajevima u starom i srednjem vijeku, a o njima se zapravo i ne zna puno. Berserkeri su dio nordijske kulture, ratnici su to koji su štovali boga Odina dugo nakon što je nastalo kršćanstvo, bar su se tako izjašnjavali. Priče o njima zapravo su nešto između istine i mita, ali jedno je sigurno – radilo se o žestokim, opasnim i dobro istreniranim ratnicima.
Ratnici bez premca
Prema relevantnim izvorima koji se mogu pronaći, berserkeri su se pojavili još prije prvog stoljeća naše ere, rimski povjesničari imali su za njih naziv „heruli“, a opisali su ih kao male, elitne postrojbe ratnika koje su se borile gotovo bez odjeće. Ta golotinja bila je njihovo oružje. Dok su ostali ratnici bili u teškom oklopu, berserkeri su se lakše kretali, ali i odavali dojam nepobjedivosti u tom oklopu. U nekim je narodnim pričama i pjesmama opisano i da ih nije mogla raniti ni vatra ni željezo, što je, ipak, samo dodatak na njihovu legendu.
Oni su bili neovisni, poput neke paravojne formacije koja je radila za onog tko najviše plati. Prepoznali su to Rimljani za vrijeme Rimskog Carstva pa su nerijetko koristili njihove usluge. Također, kasnije su oni postali osobna straža nordijskih kraljeva, ali i pouzdani ratnici koje su oni željeli imati na svojoj strani.
U bitku bi uvijek išli prvi, prije običnih vojnika, formacije koja se u nordijskom svijetu zvala Phalanx. Berserkeri su imali mačeve s dvostrukim oštricama, imali su vlastite zamisli, napadali su u manjim skupinama i nisu podilazili zapovijedima nordijskih vojskovođa, već su se kretali u formacijama koje su njima najviše odgovarale. Sudjelovali su u brojnim bitkama, kako pomorskim, tako i kopnenim, a zapisane su svakakve bizarnosti o njima, od lajanja i zavijanja poput vukova usred bitke, a postoje i ilustracije na kojima grizu svoje štitove. Ipak, nitko ih nije opisao kao luđake, možda jer su ih se ljudi bojali.
Borba u transu
Poznati su po svojoj nemilosrdnosti u borbi, mogli su se, prema mnogim povijesnim izvorima, nositi s brojnijim neprijateljima, sve zahvaljujući neobičnim ritualima koje su imali prije i za vrijeme bitke. Bili su posebni po tome da bi tijekom bitke prešli u neko stanje transa, u kojem bi se ponašali čudno, postoje zapisi da su se znali i međusobno potući dok bi čekali da krenu u borbu. Također, smatra se da su prije borbe činili nešto kako bi smanjili osjećaj boli i postigli stanje transa.
Spominje se i da se generacijama berserkera prenosila formula za određenu drogu koja se radila od gljiva s halucinogenim svojstvima. Na primjer, muhara je jedna od gljiva koja se spominje u jednom povijesnom izvoru (zapis svećenika Odmanna iz 1784. godine), ali teško je da su prije bore konzumirali muharu koja je iznimno otrovna. No zato nije nemoguće da su radili pripravke od gljive zvane „ražena glavica“, koja se koristi pri sintetizaciji LSD-a. Nije još jasno kako su dolazili u stanje transa, ali zapisano je kako su nakon borbe bili potpuno slabi, iscrpljeni psihički i fizički. Samoinducirani hipnotički trans se može postići i nekom vrstom meditacije, što se povezuje s molitvom bogu Odinu i raznim vjerskim ritualima. Taj njihov trans u kojem su rušili i ubijali sve pred sobom dobio je i podosta korišten izaz u engleskom jeziku – „going berserk“ znači ponašati se divlje i nasilno, izgubiti kontrolu nad sobom.
Upravo su ti rituali, što god sadržavali, bili ključni za snagu berserkera. No dolaskom kršćanstva u nordijske krajeve berserkeri su polako nestali. Njihova su vjerovanja i rituali nisu bili nimalo u skladu s kršćanskim naukom te su proglašena demonskim, vražjim i na kraju zabranjena.
Nije potpuno jasno jesu li berserkeri nosili vučja i medvjeđa krzna na sebi kad su se borili ili se radi o nekim drugim skupinama. Najpoznatija enciklopedija na svijetu Britannica navodi kako su berserkeri bili ti koji su nosili ta krzna, kako bi na njih prešla životinjska snaga. Čak u njoj piše i da je zbog njih nastala legenda o vukodlaku. Pronašli su ovi nordijski ratnici i svoje mjesto u popularnoj kulturi. Spominju se u epu o Beowulfu i svim njegovim adaptacijama, a zanimljivo je, da ih je, između ostalih brojnih kreativaca, koristio i redatelj Gospodara prstenova Peter Jackson. On je dio svojih negativaca, uruke, navodno temeljio na berserkerima.
Foto: Flickr
Piše: Marin Karadžija
