Ljeto je prošlo, dani su sve kraći, mrak pada odmah poslije popodnevne kave, približava se tradicionalno obilježavanje Halloweena – idealno je za umotati se u dekicu i gledati – horore.
Namjerno nećemo pomenuti klasike „Halloween“ (očito) i „Petak 13-ti“, stoga slijedi lista manje poznatih filmskih ostvarenja koji će vam smrznuti krv u žilama.
Krećemo bez ikakvog posebnog poretka. Have fun!
1. „Jakobova Ljestvica“ (Jacob´s Ladder, 1990., režija Adrian Lyne)
Zaboravljeni klasik, sa sjajnim Tim Robbinsom u ulozi vijetnamskog veterana koji pati od PTSP-a i progonjen flashbackovima rata i smrću sina (jako mladi Macauley „Sam kod kuće“ Culcin) polako tone u ludilo i sve više gubi doticaj sa stvarnošću.
Adrian Lyne, inače najpoznatiji po „Devet i pol tjedana“ , kroz blago rečeno neuobičajeni odabir psihološkog trilera, je uspio izvući maksimum MTV estetike 90-ih i nadahnuti cijeli žanr fantazmagoričkih horora koji to nisu. Veliki Shamayalan („Šesto čulo“) nerado navodi upravo ovo remek djelo kao inspiraciju za atmosferu njegovih filmova.
Ako očekujete tone krvi, otkinutih udova – ovo nije film za vas. Atmosfera se polako gradi, film je na trenutke zbunjujući i morate paziti na malene detalje ali … jeziv je i neugodan. Ne gledati ako ste pod utjecajem lijekova koji utječu na percepciju.
2. „Mučenici“ (Martyrs, 2008., režija Pascal Laugier)
Sve što nije „Jakobova ljestvica“ – to je ovaj francuski klasik. Vizualno šokantan, težak, mučan i krvav.
Nikako ne miješati s američkom inačicom iz 2015., koja je toliko loša da izgleda kao parodija originala, Laugierov film prati sudbinu dvije djevojke koje su u djetinjstvu bile sustavno zlostavljane i koje (ofkors) kreću u osvetu da bi shvatile da baš i nije sve toliko jednostavno. Žrtve i mučitelji , tajna društva, ekstremne gore scene – nije film za osjetljive želuce.
Uz „Frontier(s)“ (isto sjajan horor) jedan od najboljih europskih horora. Najlakše je film nakrcati odrezanim udovima, crijevima i CGI, teško je postići da isti ne služe sami sebi već da grade atmosferu straha i neugodnosti. Naravno, cenzure nema, nije ovo Hollywoodski mainstream. Taman pomislite „ok, vidio sam sve…“ i dolazi iduća scena „oooooo hbteeee“ . Ne gledati ako imate imalo slab želudac ili imalo vjere u dobrotu ljudskog roda. Težak film na kvadrat…i svakako preporuka.
3. „Variola Vera“ (1982., režija Goran Marković)
Jugoslavenski film? O da, i to jeziv film. Snimljen po istinitim događajima.
Malo pozadine, s natruhama povijesti : Variola Vera ili velike boginje je ekstremno zarazna virusna bolest, s visokim mortalitetom i ujedno prva bolest koja je sustavnim cijepljenjem iskorijenjena…ili se bar mislilo.
1972. hodočasnik iz Prizrena je sa srednjeg istoka došao zaražen virusom i hitno je poslan u beogradsku centralnu bolnicu gdje je (pogodite) zbog loše organizacije i neprepoznavanja simptoma zarazio stotinjak ljudi. Kako u to vrijeme nije bilo antivaks boraca za slobodu, jugoslovenske vlasti su odmah uspostavile strogu karantenu u cijeloj državi, provele prisilno (!) cijepljenje i epidemija je zaustavljena u roku od dva mjeseca, uz podršku WHO. Rezultat: desetak mrtvih. Statistički, zanemarivo, obzirom na tadašnju populaciju bivše države i više manje slobodno kretanje.
Film je snimljen desetak godina kasnije…i danas ne bi uopće smio biti snimljen. Jer je realno prokazao svu nesposobnost, nespremnost i korumpiranost zemlje seljaka na brdovitom Balkanu, bez ikakvih ograda i bez pardona. I da…zastrašujući je. Komorna atmosfera, isprane boje, necenzurirano prikazivanje umirućih – sve je tu. Nema sretnog kraja, nema čudesnog „doktor House“ rješenja.
Ne gledati ako ste antivakser ili jugonostalgičar. Ili oboje, ako tako nešto uopće postoji.
4. „Ponoćni vlak smrti“ (Midnight Meat Train,2008., režija Ryuhei Kitamura)
Proći kroz preporuke za horore a ne pomenuti Clive Barkera? Hereza.
Daleko poznatiji po „Hellraiser“ serijalu, Barker je kultni pisac horora. Devetotomna zbirka priča „Knjige krvi“ iz koje je i potekao scenario je apsolutni must-have za svakog ljubitelja strave. Točka.
Vinnie Jones i Bradley Cooper su odličan buddy-buddy tandem u priči o serijskom ubojici koji hara podzemnom željeznicom.
Nisu. Nije akcijska priglupa komedija.
Slučajan susret fotografa sa ženom koja kasnije nestaje i elegantnim mesarom u zatvorenim prostorima američkog subwaya se razvija u nešto što može samo duboko poremećena mašta velikog majstora Barkera smisliti.
Krv i meso su klasični elementi svih slashera. Jako rijetko su toliko neugodni i šokantni.
Ne gledati ako namjeravate putovati u New York ili ste profesionalni mesar.
5. „Byzantium“ (2012., režija Neil Jordan)
Vampirski subžanr horor filmova je kliše svih klišea. Ekipa koja izgleda kao članovi lošeg goth benda, malo škripanja vrata, malo loše dentalne protetike, češnjak i tona krvi – i voila! Eto nam „Sumrak sage“ i svih klonova iste. Vjerovali ili ne, kad se već dotičemo jugoslovenske kinematografije, snimljen je jugovampirski film – „Leptirica“ iz 1973. Doduše, stvarno je bio scary, bez obzira na kriminalnu dentalnu protetiku i nedostatak krvi.
„Byzantium“ je drugačiji film. Što se i očekuje od Neil Jordana (tko je gledao „Crying game“, zna zašto). Kroz priču o dvije žene (Gemma Arterton je u filmu sexy as hell) koje se pojave u malenom obalnom gradu u Irskoj bježeći od nečega i žive u napuštenom hotelu po kojem je nazvan film, redatelj nas elegantno i sporo vodi kroz priču koja se proteže kroz stoljeća.Toliko daleko otići od svih uzusa vampirskog horora a opet ostati u temi je talent na djelu. Povrh svega, film traje 2 sata ali svaka minuta je vrijedna gledanja.
Ne gledati ako ste fan „Sumrak sage“ ili imate poremećaj pažnje pa ne možete mirovati dva sata.
6. „Love, Death And Robots“ (2019 – 2022, Netflix)
Ok…nije film. Serija je. Trovolumni serijal animiranih filmova na Flixu, da budemo precizni. I nije horor, više vuče na SF i sarkazam…ali u 35 epizoda, koje sve skupa traju 2 i pol sata, ima sjajnih trenutaka. Producent serijala David Fincher je ujedno i režirao jednu od čistih horor epizoda „Bad Travelling“ a čak i najbezazlenije epizode („When The Yogurth Took Over“ i „Ice Age“ su benigne) su malo scary.
Ostatak varira od lovekraftijanskog užasa, preko homagea Djed Mrazu i likantropiji do hard SF-a i suludih posljedica putovanja kroz vrijeme i sve između. Ono što je seriji donijelo kultni status je vješta režija svih epizoda i vizualnost…koja je predivna.
Ne gledati ako niste nikada pročitali niti jednu priču H.P.Lovecrafta ili vam je pojam animiranog filma Tijuana Toads.
7. „Event Horizon“ (1997., režija Paul Anderson)
Na prvi pogled, ništa nije posebno oko ovoga filma.Priča o svemirskom brodu koji je nestao na prvom letu pa se pojavio pa se šalje ekipa da vidi što se dogodilo.
Mainstream? Pa … baš i ne. Laurence Fishburne i Sam Neill su standardno dobri u filmu koji počinje kao klasični SF i odvija se u poprilično dobar klaustrofobični gore horor. Koji je morao biti skraćen za pola sata ružnih scena jer je testna publika bila blago rečeno šokirana za vrijeme prvih projekcija.
U kinima je bio veliki flop iz više razloga. Redatelj baš i nije bio poznat kao majstor horora (režirao je prije toga „Mortal Kombat“…nuff said), reklamna kampanja je bila poprilično nejasna i film su klasificirali kao lošu inačicu „Alien“ serijala što ga je promptno poslalo u video distribuciju i kroz godine mu podarilo kultni status, s razlogom. Gledati i zamišljati uncut inačicu koja je navodno bila daleko eksplicitnija i krvavija.
Ne gledati ako ste student medicine jer ćete imati strašne flashbackove na prvu godinu i katedru anatomije.
Eto.kratki prijedlozi za ugodno provedene mračne večeri. Naravno, odličnih horror filmova ima milijun, nismo se ni očešali o klasike žanra, nismo ušli u japansku i korejsku horor scenu koja je nešto potpuno drugačije od svega ostalog, nema torture filmove koji su postali popularni u jednom trenu, niti zabranjenih filmova (ako ste gledali „Human Centipede“, „Srpski Film“ i „Hannibal Holocaust“ ste ili totalni filmofil ili duboko poremećena osoba) i općenito samo smo zagrebali površinu ali dovoljno za početak. Uživajte!
Image by Freepik
Piše: Sinner
