Provod u Zagorju uz ponajbolje gastronomske i kulturne adute dok ste okruženi zimskom idilom koja osvaja…
Uputili smo se u Zagorje iz nekoliko razloga: nevjerojatno je blizu Zagreba, ne zahtijeva pretjeranu pripremu i planiranje, a ipak garantira odmicanje od grada i konkretan gurmansko-količinski izazov! Sve to moralo je biti unutar razumnog budžeta. I bilo je.
Nakon 45 min. ugodne vožnje od Zagreba odlučili smo po prvi put posjetiti obnovljeni Muzej krapinskih neandertalaca. Zanimljiv postav koji koristi sve mogućnosti modernih tehnologija ugodno nas je iznenadio. Promišljen je i dinamičan. Nešto kasnije smo u Krapini podnevni sugar craving presjekli pristojnim kolačima u slastičarnici prigodnog naziva Relax. Kvaliteta nije ništa posebno, ali s obzirom na cijenu od prosječnih 10 kn po kolaču i veliki izbor koji nude, nismo se mogli žaliti.
Sljedeće odredište: Veliko Trgovišće. Prekrasno pitomo mjesto koje po svojim bregima ima zavidan broj romantičnih, drvenih, retro kućica. Taj fenomen je općenito raširen po cijelom Zagorju i ne zaostaje puno za Gorskim kotarom. Upravo u jednoj takvoj kućici (pardon, hižici) smo odlučili dočekati Novu i zaboraviti na probleme.
U popodnevnim satima nas je čekao stol u kultnom restoranu Grašo na svega 5 min. vožnje. Rezervacije su nužne jer je restoran u zadnje vrijeme dosta razvikan i nije čudno vidjeti ljude koji potežu pristojne kilometraže kako bi se uvjerili u izdašne porcije po pristojnim cijenama. Upravo u veličini porcija smo bezobrazno podcijenili naše domaćine pa smo, već dobrano izgladnjeli, krenuli s juhama od gljiva i onima od rajčice. To je bila greška… Ne zato što juhe nisu izvrsne, već zato što je glavno jelo trebalo dočekati praznog želuca kako bi ga se moglo savladati.
Buncek s kiselim zeljem, restanim krupirom i žgancima za svega 50 kn je nenadmašno pošten, glomazan i rustikalan obrok. Punjena vješalica s povrćem sa žara ili teletina u finom umaku s domaćim njokima za svega 70ak kn su također odličan value for money, pogotovo kad im pridodate domaći kruh i lepinju koji se tope u ustima te sve to zalijete zagorskim gemištom. Ekipa iz Graše nas je ugodno iznenadila. Kraljevske porcije u kraljevskom ambijentu rezbarenih stupova, šanka i ostalih detalja. To se ne propušta!
Ako ste mislili kako u Zagorju neće biti vatrometa, grdno ste se prevarili. Za Novu je svaka druga kuća imala privatan show. Ima nešto posebno u vatrometu koji obasjava seoski krajolik. Nešto nostalgično…
2020. g. smo idućeg dana otvorili šalicom kave na balkonu naše kućice. U potpunoj tišini gledali smo mrazom prekrivena zamrznuta polja koja se polako otapaju na zubatom suncu. Neprocjenjiv trenutak mira koji puni nutarnje baterije.
Kako bi opuštanje bilo cjelovito, isplanirali smo cjelodnevni boravak u obližnjim Termama Tuhelj. Njihova wellness ponuda nudi razne masaže, jacuzzi, kozmetičke tretmane za vaše bolje polovice itd. Osoblje je vrlo profesionalno i usluga je na visokoj razini. Naravno, ne morate biti gosti hotela kako biste koristili usluge wellnessa i bazena pa je vrlo praktično na nekoliko sati zastati čak i kad ste u prolazu. Ukoliko želite cjeloviti wellness tretman za dvoje u trajanju od nekoliko sati, računajte da će vas to koštati cca 500 – 700 kn.
Bazeni su uredni i čisti. Tuhelj je promijenio vlasnike, obnovio se i više ne predstavlja derutne stare toplice iz prošlih vremena. Sad je ovdje kompletna infrastruktura – od obiteljskog odmora, romantike za parove pa sve do kongresnog turizma. Jedinu zamjerku imamo na njihov Element bar (restoran) u kojem radi previše konobara i previše kuhara koji su potpuno nezainteresirani, neprofesionalni i spori. Čekali smo dobrih 15 min. samo kako bismo naručili. Hranu smo zbog nedostataka reklamirali, a konobarica nam se nije niti ispričala.
Zadnji ručak, nakon check-outa iz prekrasne kućice koju nam je bilo teško napustiti, smo odlučili propisno zaokružiti u kultnom restoranu Ribič. Njihovi poznati zagrebački odresci (svinjetina) nisu razočarali. Veličina je i dalje enormna, dok je cijena od 85 kn porasla sukladno svoj ostaloj ponudi. I dalje je to vrlo korektno obzirom da nećete pogriješiti ako za dvoje naručite jedan zagrebački. Zaista malen broj ljudi može samostalno savladati ovog kapitalca. Ribič je evoluirao – meni je smanjen, cijene su nešto više, ali zato kvaliteta raste. Osoblje je čak za naše potrebe ponudilo i vrlo korektan rižoto od povrća kao vegetarijansku opciju, a preporuka vina na čaše – Silvanac zeleni, Štrigova, berba 2019. nas je također ugodno iznenadila. Sve u svemu na razini.
Zagorje je primjer kako se po pristojnim cijenama kod nas i dalje može uživati u hrani i piću odlične kvalitete. Predrasude o kiselim vinima niske kvalitete su već odavno deplasirane, dok je dosljednost tradiciji (kulturnoj i gastronomskoj) i dalje prisutna. Dvorci se preuređuju u hotele, muzeji se moderniziraju, a restorani tradicionalne delicije nude po realnim i poštenim cijenama. Zagorje je živo i treba mu se češće vraćati.
